Goal setting, Mental Health, Motivation, Physical activity, Planning

Kada mentalno zdravlje otežava vježbanje: pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije

Autorica: Amanda L. Rebar, University of South Carolina, SAD

Tjelesna se aktivnost sve češće preporučuje kao dio skrbi za mentalno zdravlje – i to s dobrim razlogom. Dokazi su uvjerljivi: redovita tjelesna aktivnost može smanjiti simptome depresije i anksioznosti, poboljšati dobrobit te nadopuniti psihološke i farmakološke oblike liječenja.

Međutim, u središtu promicanja tjelesne aktivnosti radi očuvanja mentalnog zdravlja nalazi se jedno praktično pitanje: kako podržati ljude u tome da budu tjelesno aktivni kada narušeno mentalno zdravlje može oslabiti motivaciju i kapacitet potrebne za to?

Kada simptomi postanu prepreke tjelesnoj aktivnosti

Sve više istraživanja pokazuje da simptomi narušenog mentalnog zdravlja nisu samo prepreka tjelesnoj aktivnosti; oni su važan dio samog procesa, oblikujući motivaciju i sposobnost ljudi da budu tjelesno aktivni.

Kod osobe koja doživljava depresiju, anksioznost ili visoke razine stresa, sami simptomi mogu postati važni čimbenici koji određuju ponašanje povezano s tjelesnom aktivnošću. Depresija može iscrpiti energiju, učiniti svakodnevne zadatke zahtjevnijima i smanjiti zadovoljstvo koje osoba dobiva iz aktivnosti koje je nekoć cijenila. Anksioznost može učiniti društvene situacije, nepoznata okruženja ili čak tjelesne osjete povezane s vježbanjem neugodnima ili prijetećima. Stres može suziti pažnju na neposredne zahtjeve, ostavljajući malo mentalnog prostora za dugoročne ciljeve povezane sa zdravljem.

Podupiranje tjelesne aktivnosti kroz promjenu simptoma

Na taj način simptomi narušenog mentalnog zdravlja mogu utjecati ne samo na to kako se ljudi osjećaju nego i na to jesu li sposobni uključiti se u ponašanja koja mogu podržati njihovo mentalno zdravlje. Prepoznavanje te činjenice pomiče fokus od jednostavnog propisivanja tjelesne aktivnosti prema pružanju podrške za uključivanje u nju.

Kako, dakle, stručnjaci mogu pomoći ljudima da ostanu povezani s tjelesnom aktivnošću kada simptomi otežavaju sudjelovanje?

Korisno je za početak prepoznati da mentalno zdravlje rijetko ostaje nepromijenjeno. Simptomi se mijenjaju s vremenom, a s njima će se mijenjati i sposobnost osobe da se uključi u tjelesnu aktivnost. Netko tko je aktivan i angažiran jedan tjedan može istu aktivnost doživljavati kao mnogo težu sljedeći tjedan. Takve promjene često odražavaju promjene simptoma i životnih okolnosti, a ne nedostatak predanosti.

Promatrati zastoje kao informacije, a ne kao neuspjeh

Ovakva perspektiva potiče stručnjake da se odmaknu od promatranja prekida tjelesne aktivnosti kao neuspjeha. Kada se tjelesna aktivnost ne odvija prema planu, to pruža informacije. Umjesto pitanja zašto se netko nije uspio pridržavati plana, možda je korisnije pitati što mu je stalo na put. Je li cilj bio nerealan s obzirom na njegove simptome tog tjedna? Je li umor učinio aktivnost prezahtjevnom? Jesu li druge obveze imale prednost? Ili je sama aktivnost jednostavno bila neugodna ili preplavljujuća? Razumijevanje tih prepreka može pomoći stručnjacima i pacijentima da prilagode buduće planove, umjesto da ih u potpunosti napuste.

Smanjiti oslanjanje na motivaciju i samokontrolu

Druga važna implikacija je da se podrška ne bi trebala u potpunosti oslanjati na motivaciju. Motivacija prirodno raste i pada, osobito tijekom razdoblja narušenog mentalnog zdravlja. Stručnjaci mogu pomoći u stvaranju uvjeta koji olakšavaju započinjanje i održavanje tjelesne aktivnosti.

Prilagođavanje ciljeva tjelesne aktivnosti promjenjivim potrebama

Fleksibilni ciljevi, jasni planovi djelovanja, podržavajuće okruženje i dosljedne rutine mogu smanjiti oslanjanje na trenutačnu motivaciju. Primjerice, ciljevi bi trebali biti dovoljno fleksibilni kako bi se mogli prilagoditi promjenama simptoma, dok planovi djelovanja mogu pomoći u povezivanju tjelesne aktivnosti s konkretnim poticajima i prilikama u svakodnevnom životu.

Važno je naglasiti da to ne znači snižavanje očekivanja. To znači prepoznati da je napredak rijetko linearan. Tijekom težih razdoblja uspjeh može značiti održavanje rutine, kratku šetnju ili pronalaženje izvedivog načina da osoba ostane povezana s kretanjem. Tijekom razdoblja kada su simptomi manje izraženi, ciljevi se mogu proširiti, a razina tjelesne aktivnosti povećati.

Zašto je uživanje važno

Konačno, uživanju bi trebalo posvetiti veću pozornost u promicanju tjelesne aktivnosti. Noviji dokazi upućuju na to da je tjelesna aktivnost u slobodno vrijeme snažnije povezana s mentalnim zdravljem nego aktivnost koja se odvija u drugim područjima života, što naglašava važnost konteksta. Aktivnosti koje su doživljavaju ugodnima, smislenima i samostalno odabranima mogu se lakše održavati te mogu imati veće koristi za mentalno zdravlje od aktivnosti koje se provode isključivo zato što se smatraju korisnima. Stoga bi pružanje podrške osobama u pronalaženju oblika kretanja koje doista cijene moglo biti jednako važno kao i pomaganje u ostvarivanju određenog cilja tjelesne aktivnosti.

Pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije

Zajedno gledano, ovi principi odražavaju ono što znači pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije. To ne znači snižavati očekivanja ili odustajati od ciljeva, nego prilagoditi podršku promjenama simptoma, okolnosti i dostupnih prilika.

Tjelesna aktivnost može biti snažan alat za podršku mentalnom zdravlju. No njezino preporučivanje samo je početak. Pravi izazov (i prilika) za stručnjake je pomoći ljudima da ostanu povezani s tjelesnom aktivnošću kada simptomi otežavaju sudjelovanje. Pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije, prilagođavati podršku kako se okolnosti mijenjaju te na zastoje gledati kao na prilike za učenje može biti jednako važno kao i sama preporuka tjelesne aktivnosti.

Praktične preporuke

  1. Očekujte promjene, a ne dosljednost.

Simptomi narušenog mentalnog zdravlja, motivacija i razina energije mijenjaju se tijekom vremena. Razgovarajte o tjelesnoj aktivnosti kao o nečemu što će možda biti potrebno prilagođavati iz tjedna u tjedan, umjesto očekivanja stabilnog, linearnog napretka.

  1. Zastoje promatrajte kao informacije, a ne kao neuspjeh.

Kada se tjelesna aktivnost ne odvija prema planu, istražite što je tome stalo na put. Je li cilj bio nerealan s obzirom na trenutačne simptome? Jesu li postojale druge obveze, prepreke u okruženju ili poteškoće povezane s uživanjem u aktivnosti? Iskoristite te spoznaje za prilagodbu budućih planova, umjesto da ih napustite.

  1. Izradite planove koji ne ovise u potpunosti o motivaciji.

Pomozite ljudima da prepoznaju jednostavne rutine, poticaje i planove djelovanja koji olakšavaju započinjanje aktivnosti, osobito tijekom teških dana. Cilj nije maksimalno povećati motivaciju, nego smanjiti oslanjanje na samokontrolu.

  1. Prednost dajte angažmanu prije napretka.

Tijekom razdoblja narušenijeg mentalnog zdravlja, održavanje uključenosti u tjelesnu aktivnost može biti važnije od postizanja preporučenih ciljeva. Kratka šetnja, poznata rutina ili izvediv oblik kretanja mogu pomoći u očuvanju samopouzdanja i pružiti temelj za budući napredak.

  1. Uživanje postavite kao cilj tretmana.

Aktivnosti koje osoba doživljava smislenima, zadovoljavajućima ili ugodnima vjerojatnije će se dugoročno održati. Podržite ljude u pronalaženju oblika kretanja koje doista cijene, umjesto da se isključivo usredotočujete na ono što se u teoriji čini optimalnim.

Prevele: Ivana Ivančić, Vivien Gudlin

Read more
Behavioural theory, Interventions, Mental Health, Self-regulation, Stress and Coping

Integrativni model prilagodbe na kontinuirane izazove (IMACC): razumijevanje i podrška biopsihosocijalnoj prilagodbi

Autori: Lis Dreijer Hammond, Sveučilište u Aalborgu (Danska), Christian Karlsen Hansen i Martin Lehmkuhl Kristensen, Rehabilitacijski centar za izbjeglice, Regionalna zdravstvena

služba Sjevernog Jutlanda (Danska), te Chalotte Glintborg, Sveučilište u Aalborgu (Danska)

Kada nastupi bolest ili veliki negativni životni događaj, život se često ne vraća u stanje u kakvom je bio prije. Za osobe koje žive s dugotrajnim zdravstvenim stanjima izazov nije samo upravljanje simptomima, nego i prilagodba promijenjenom načinu života. Kada je proces prilagodbe narušen, to može pridonijeti razvoju anksioznosti, depresije, lošijim ishodima tjelesnog zdravlja te povećanoj uporabi zdravstvenih usluga. Procjene uspješnosti prilagodbe na dugotrajna zdravstvena stanja znatno se razlikuju, ovisno o načinu na koji se prilagodba mjeri. Procjene loše prilagodbe kreću se između 16.9 i 62%. Procjene dobre prilagodbe kreću se od 13 do 36.3 %. Globalno, više od milijarde ljudi živi s dugotrajnim multimorbiditetom. Ako do dvije trećine njih doživljava poteškoće u prilagodbi, postoji hitna potreba za unapređenjem podrške prilagodbi na dugotrajna zdravstvena stanja.

(more…)

Read more
Communication, Interventions, Patient engagement, Social Support

Pomaganje njegovateljima kada pacijenti napuštaju bolnicu: Praktične lekcije iz koprodukcije


Autorica: Kathryn McEwan, Northumbria University, UK

Sarah je pomogla ocu spakirati njegove stvari; olakšanje se miješalo s rastućom tjeskobom. Nakon pet dana provedenih u bolnici zbog moždanog udara, otpuštali su ga kući. Medicinska sestra ukratko je spomenula promjene u terapiji i kontrolne preglede, ali Sarah (koja će se kod kuće brinuti o njemu) nije sudjelovala u tim razgovorima. Otišla je s otpusnim pismom koje nije u potpunosti razumjela, bez jasne predodžbe o upozoravajućim simptomima na koje treba obratiti pozornost i bez informacije kome se obratiti ako se pojave problemi. Unutar 48 sati njezin je otac ponovno primljen u bolnicu.

(more…)

Read more
Communication, Interventions, Patient engagement, Planning, Public Health

Kako premostiti jaz: Uključivanje pravednosti u svakodnevnu praksu

Amanda O’Connor, Claire Blewitt i Helen Skouteris, Monash University, Melbourne, Australija.

Zdravstvena pravednost podrazumijeva da svaka osoba ima poštenu i pravičnu priliku ostvariti dobro zdravlje, neovisno o socioekonomskom statusu, etničkoj pripadnosti, rodu ili drugim društvenim uvjetima. Ipak, aktualni globalni trendovi ukazuju na produbljivanje zdravstvenih nejednakosti. Razlike u očekivanom trajanju života među državama, često uvjetovane strukturnim slabostima zdravstvenih sustava, sistemskim rasizmom i pristranostima te nejednakim društvenim, ekonomskim i okolišnim uvjetima, mogu prelaziti tri desetljeća, dok se i unutar država povećavaju razlike među društvenim skupinama.

Ovi temeljni uzroci mogu se činiti udaljenima od svakodnevne profesionalne prakse. Međutim, zdravstveni djelatnici često rade pod vremenskim pritiskom, uz ograničene resurse i stroge protokole. Može se steći dojam da je pravednost prvenstveno pitanje javnih politika ili sustavne razine. Unatoč tome, pravednost se oblikuje i u svakodnevnim zdravstvenim interakcijama, u načinu organizacije usluga, komunikacije, donošenja odluka te u tome koji pacijenti imaju mogućnost ostvariti korist od dostupne skrbi.

Svaka konzultacija, put skrbi i inicijativa za unaprjeđenje usluga djeluju kao manje intervencije. Odluke vezane uz sustave naručivanja, upućivanja, edukacijske materijale za pacijente, digitalne alate i postupke praćenja mogu smanjivati ili produbljivati nejednakosti. Kada se pravednost ne razmatra eksplicitno, standardni postupci često najviše pogoduju već privilegiranim skupinama. Kada se pravednost uzme u obzir od samog početka, rutinska skrb postaje dostupnija, prihvatljivija i učinkovitija za širi spektar pacijenata.

Pristup usmjeren na pravednost započinje svjesnom refleksijom i planiranjem. Timovi bi trebali jasno artikulirati svoje razumijevanje pravednosti te raspraviti što pošten pristup i pravedni ishodi znače u specifičnom kontekstu njihove usluge. To uključuje prepoznavanje skupina pacijenata koje rjeđe dolaze na preglede, slabije se pridržavaju preporuka ili ostvaruju manju korist od skrbi, kao i analizu praktičnih prepreka poput jezičnih barijera, zdravstvene pismenosti, prijevoza, digitalne dostupnosti, troškova, stigme ili prethodnih negativnih iskustava sa zdravstvenim sustavom. Planiranje usmjereno na pravednost podrazumijeva i prepoznavanje snaga pacijenata i zajednice, a ne samo rizika i deficita, te učenje iz prethodnih intervencija. Primjerice, dostupnost skrbi za djecu s pretilošću u regionalnim i ruralnim područjima može se unaprijediti telemedicinom, proširenjem uloge medicinskih sestara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te modelima zdravstvenih radnika u zajednici.

Još jedno ključno načelo jest vrednovanje iskustva iz prve ruke (engl. lived experience). Pacijenti su eksperti u upravljanju vlastitim stanjima i životnim okolnostima. Njihova iskustva sa zdravstvenim uslugama otkrivaju prepreke i mogućnosti koje klinički indikatori sami po sebi ne mogu uočiti. Zdravstveni djelatnici mogu unaprijediti pravednost stvaranjem strukturiranih i kontinuiranih načina uključivanja perspektiva pacijenata – putem partnerskih pacijenata (odnosno pacijenata ili skrbnika koji su formalno uključeni u suradnju s osobljem u dizajnu, evaluaciji ili upravljanju uslugama na temelju vlastitog iskustva), savjetodavnih skupina, sustava povratnih informacija i aktivnosti sukreiranja usluga, te osiguravanjem da ti uvidi stvarno utječu na pružanje usluga i komunikacijske pristupe. Primjerice, suradnja s mladima koji imaju iskustvo mentalnih poteškoća dovela je do razvoja smjernica za sektor mentalnog zdravlja mladih u području zajedničkog dizajna, implementacije i evaluacije psihosocijalnih usluga u zajednici.

Refleksivna praksa također je od ključne važnosti. Razlike u moći ugrađene su u odnose u zdravstvu zbog profesionalnog autoriteta, institucionalnih uloga i asimetrije znanja. Kliničari i timovi trebaju redovite prilike za promišljanje o tome kako pretpostavke, stereotipi i vremenski pritisci oblikuju njihove procjene i interakcije. Strukturirana refleksija, timski dijalog i povratne informacije od raznolikih pacijenata i kolega pomažu u prepoznavanju „slijepih točaka” i smanjenju rizika da pristranosti utječu na odluke o skrbi. Refleksija treba biti kontinuirana i integrirana u rutine unaprjeđenja kvalitete. To je posebno vidljivo u radu koji provodimo s organizacijama za rani i predškolski odgoj i razvoj. Kako bismo učinkovito podržali djecu pogođenu traumom, surađujemo interdisciplinarno i međusektorski te potičemo duboku i kontinuiranu refleksiju o tome koje su prakse i politike potrebne za osiguravanje pravednosti u zdravlju i dobrobiti ove djece.

Skrb usmjerena na pravednost dodatno se osnažuje korištenjem odgovarajućih konceptualnih okvira. Okviri koji se bave društvenim odrednicama zdravlja, intersekcionalnošću, strukturnom diskriminacijom i kulturološki utemeljenom skrbi pomažu prevesti pravednost iz apstraktne vrijednosti u konkretne profesionalne odluke. Ove perspektive usmjeravaju interpretaciju nepridržavanja terapije, izostanaka s pregleda, komunikacijskih poteškoća i rizičnih ponašanja, pomičući fokus s „nekooperativnih pacijenata” na neusklađenost sustava i konteksta.

Zdravstvene nejednakosti proizvode veliki sustavi, ali se istodobno očvršćuju ili smanjuju kroz brojne svakodnevne aktivnosti unutar zdravstvenih okruženja. Stavljanje pravednosti u središte stoga nije odvojeno od kvalitetne kliničke skrbi – ono je njezin sastavni dio.

Praktične preporuke

  • Održavajte otvorenost i svjesnost. Razvijajte razumijevanje zdravstvenih nejednakosti i njihovih strukturnih uzroka. Promišljajte o vlastitoj profesionalnoj poziciji, pretpostavkama i implicitnim pristranostima te o tome kako one mogu utjecati na komunikaciju, kliničku procjenu i očekivanja od pacijenata. Uključite kratke refleksivne trenutke u rutinsku praksu i timske sastanke.
  • Aktivno tražite i slušajte perspektive različitih pacijenata. Nadilazite standardne ankete zadovoljstva. Kreirajte jednostavne i ponavljajuće prilike za prikupljanje uvida od različitih skupina pacijenata. Posebno surađujte s onima koji rjeđe dolaze na preglede ili prekidaju liječenje kako biste razumjeli prepreke koje onemogućuju njihovu cjelovitu skrb. Surađujte s predstavnicima pacijenata i organizacijama u zajednici te jasno pokažite da se njihovi uvidi vrednuju i ugrađuju u prilagodbe usluga.
  • Kritički promišljajte o alatima i procedurama koje koristite. Klinički protokoli, edukativni materijali, digitalni portali i alati za promjenu ponašanja često su dizajnirani za visoko pismene i resursno privilegirane pacijente. Procijenite jesu li vaši materijali razumljivi, kulturološki primjereni i dostupni. Po potrebi prilagodite jezik i načine isporuke. Upoznajte se s okvirima pravednosti i relevantnim teorijama od samog početka.
  • Budite spremni propitivati nepravedne rutine i strukture. Uočavajte obrasce u tome tko propušta termine, tko dobiva uputnice i tko najmanje profitira od skrbi. Podijelite ta opažanja s timom i zajedno s pacijentima istražite razloge tih obrazaca. Zagovarajte potrebe pacijenata kako ih oni sami artikuliraju. To može uključivati fleksibilno naručivanje, osiguravanje prevoditeljskih usluga, proaktivne pristupe u zajednici i adekvatnu raspodjelu resursa.
  • Vrednujte različite oblike dokaza. Kombinirajte kliničke smjernice i kvantitativne pokazatelje s narativima pacijenata, uvidima zdravstvenih djelatnika na prvoj liniji i znanjem zajednice. Integracija različitih izvora omogućuje preciznije razumijevanje učinkovitosti intervencija u realnim uvjetima.

Prevele: Vivien Gudlin i Ivana Ivančić

Read more
Behavioural theory, Habit, Interventions, Public Health

Promjena razmišljanja o promjeni ponašanja

Theresa Marteau, Sveučilište u Cambridgeu, UK

Mnogi od nas imaju poteškoća s time da se zdravije hrane, piju manje alkohola, prestanu pušiti ili hodaju umjesto da se voze. To vrijedi čak i kada znamo da bi te promjene koristile našem zdravlju i planetu. To se odnosi na psihologe i bihevioralne znanstvenike jednako kao i na ljude kojima pokušavamo pomoći.

Ova borba nije neuspjeh snage volje. Problem je u tome što sustavno podcjenjujemo koliko naše svakodnevno okruženje oblikuje naše ponašanje, a precjenjujemo snagu svojih vrijednosti i namjera.

Zašto znanje nije dovoljno

Razmotrimo personalizirana zdravstvena predviđanja. Sigurno bi nekoga motiviralo kada bi mu se reklo koliki je njegov točan rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 ili bolesti srca? Dokazi govore suprotno. Pet sustavnih pregleda koji uključuju desetke randomiziranih kontroliranih ispitivanja pokazuju da davanje personaliziranih procjena rizika ljudima – uključujući rezultate genetskog rizika – ima mali ili nikakav utjecaj na ponašanje. Stope tjelesne aktivnosti, pušenja, konzumacije alkohola i nezdrave prehrane ostaju nepromijenjene.

Slično tome, klimatolozi imaju detaljno znanje o klimatskim promjenama, ali često lete avionom jednako kao i drugi akademici. Samo znanje rijetko dovodi do trajne promjene ponašanja.

Okruženje je ključno

Modeli dvostrukog procesa (engl. Dual Process Models) iz bihevioralne znanosti pomažu to objasniti. Naše ponašanje reguliraju dva međusobno povezana sustava. Jedan je spor, refleksivan i usmjeren na ciljeve. Njega koristimo za čitanje, učenje novih vještina i odupiranje iskušenjima. Drugi je brz, automatski i vođen podražajima – kad vidimo kolač, uzmemo ga. Kada je naš ograničeni refleksivni kapacitet potpuno zauzet, naš automatski sustav reagira izravno na podražaje iz okoline. Zato je mijenjanje podražaja oko nas snažnije od pokušaja da promijenimo ono što je u našim mislima.

Najsnažniji okolišni podražaji mogu se svesti na tri A: pristupačnost (engl. Affordability), dostupnost (engl. Availability) i privlačnost (engl. Appeal).

Pristupačnost: cijena mijenja ponašanje

Povećanje cijena duhanskih proizvoda najučinkovitija je mjera za smanjenje pušenja. Povećanje cijene od 10 % smanjuje konzumaciju duhana za oko 4 %. Porezi na sokove smanjuju potrošnju zaslađenih pića. Konzumacija voća i povrća raste kada se subvencijama snizi njihova cijena.

Dostupnost: biramo ono što je lako dostupno

U istraživanju s 20.000 zaposlenika u 19 radnih menzi, moj istraživački tim povećao je udio ponuđenih obroka s manje kalorija i smanjio veličine porcija visokokaloričnih jela. Rezultat? Zaposlenici su kupovali 11.5 % manje kalorija jer su zdravije opcije postale lakše za odabrati.

Privlačnost: oglašavanje djeluje

Zabrana oglašavanja i sponzorstva duhanske, alkoholne i industrije nezdrave hrane smanjuje privlačnost i kupnju njihovih proizvoda. Slični učinci očekuju se i za proizvode od fosilnih goriva. Dodavanje jasnih upozorenja i uklanjanje brendiranja također smanjuje privlačnost proizvoda. Oznake na alkoholu u Yukonu u Kanadi, koje jasno upozoravaju na rizik od raka zbog konzumacije, smanjile su prodaju alkohola za oko 6 %. Neutralno pakiranje duhanskih proizvoda čini upozorenja vidljivijima.

Zašto je regulacija važna

Većina intervencija koje mijenjaju podražaje u našem svakodnevnom okruženju kako bi promijenili ponašanje zahtijeva regulaciju jer su u sukobu s komercijalnim interesima. Četiri industrije – duhan, alkohol, nezdrava hrana i fosilna goriva – generiraju proizvode koji uzrokuju najmanje jednu od četiri smrti u svijetu svake godine, kao i većinu emisija stakleničkih plinova koje zagrijavaju klimu.

Ipak, informativne kampanje i dobrovoljna samoregulacija industrije i dalje su preferirani pristupi. Te industrije aktivno promiču takav pristup kroz lobiranje, financiranje istraživanja koja dovode u pitanje regulaciju i prikazivanje državnih intervencija kao ograničavanja slobode.

Što se treba promijeniti

Potrebno je zaštititi znanstvene dokaze i donošenje politika od korporativnog utjecaja. Kontrola duhana pruža dobar model. Zemlje koje su usvojile Članak 5.3 međunarodnog ugovora o kontroli duhana zaštitile su proces donošenja politika od utjecaja industrije, provele više politika temeljenih na dokazima i imaju niže stope pušenja. Takvu zaštitu treba proširiti na sve korporacije koje stvaraju proizvode štetne za naše zdravlje i planet. Građanske skupštine i drugi oblici deliberativne demokracije, u kojima građani surađuju s lokalnim ili nacionalnim vlastima, također pokazuju velik potencijal u povećanju utjecaja građana na donošenje politika i utjecaja znanstvenih dokaza.

Praktične preporuke

Za zdravstvene djelatnike

  1. Počnite s okruženjem, a ne edukacijom. U radu s klijentima ili pacijentima identificirajte okolinske podražaje koji potiču neželjena ponašanja. Umjesto fokusiranja isključivo na motivaciju ili znanje, pomozite ljudima da preoblikuju svoje neposredno okruženje. Na primjer: držite voće na vidljivom mjestu, a prerađene grickalice izvan pogleda; držite bicikle u hodnicima umjesto u podrumima; koristite manje tanjure i čaše.
  2. Zagovarajte promjene na radnom mjestu. Suradnjom s institucijama povećajte dostupnost i smanjite cijenu zdravijih opcija u menzama. Jednostavne promjene, poput toga da su biljni obroci zadana opcija uz mogućnost izbora, mogu značajno promijeniti ponašanje.

Za timove javnog zdravstva

  1. Učinite nevidljivo vidljivim. Koristite svoje platforme kako biste pokazali kako okruženje oblikuje ponašanje. Suprotstavite se dominantnom narativu da je promjena ponašanja prvenstveno stvar individualne volje ili znanja. Dokazi pokazuju da je riječ o promjeni konteksta, a ne samo načina razmišljanja.
  2. Uključite donositelje politika. Prepoznajte razlike između dokaza i politika na lokalnoj i nacionalnoj razini. Pišite donositeljima odluka s konkretnim preporukama temeljenima na dokazima. Mnogi su otvoreni za stručne prijedloge, osobito kada uključuju praktična rješenja. Moje pismo ministru zdravstva Ujedinjenog Kraljevstva, primjerice, dovelo je do izrade sinteze dokaza o promjeni ponašanja s ciljem povećanja očekivanog trajanja zdravog života.
  3. Gradite koalicije za regulaciju. Povežite se s organizacijama koje zagovaraju politike temeljene na dokazima u području duhana, alkohola, prehrane i prometa. Zajedničko djelovanje ključno je za suprotstavljanje utjecaju industrije. Tražite prilike za pružanje sažetaka dokaza koji podupiru snažniju regulaciju, slično uspjehu kontrole duhana kroz koordinirani angažman stručnjaka i donositelja politika.

Prevele: Ivana Ivančić, Vivien Gudlin

Read more
Goal setting, Habit, Interventions, Physical activity, Public Health, Self-regulation

Manje sjedenja: male promjene koje čine veliku razliku

Autorica Zofia Szczuka, SWPS University, Poljska i Deakin University, Australija

Sedentarno ponašanje: više od same „neaktivnosti”

Zdravstvene koristi povećanja tjelesne aktivnosti široko su poznate. No pridajemo li jednaku pažnju tzv. sedentarnim ponašanjima?

Sedentarna ponašanja obuhvaćaju sve aktivnosti koje tijekom dana obavljamo dok smo budni, u sjedećem ili ležećem položaju, a koje zahtijevaju vrlo malo energije našeg tijela. Važno je naglasiti da sedentarno ponašanje nije isto što i niska razina tjelesne aktivnosti. Primjerice, osoba može svakodnevno trčati 30 minuta ujutro, a ipak provesti ostatak dana u dugotrajnome sjedenju na poslu ili kod kuće. Ova se pojava ponekad opisuje kao fenomen „aktivnog kauč-krumpira” (engl. couch potato – osoba koja većinu vremena provodi pasivno, najčešće sjedeći ili ležeći), pri čemu redovita tjelovježba postoji zajedno s dugotrajnim sjedenjem. Smanjenje sedentarnog ponašanja i povećanje tjelesne aktivnosti komplementarni su ciljevi u aktualnim smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije.

(more…)

Read more
Behavioural theory, Communication, Interventions, Public Health

Podrška zdravstvenim djelatnicima u rješavanju oklijevanja prema cijepljenju

Autori: Dawn Holford, University of Bristol, UK, Linda Karlsson, University of Turku, Finland, Frederike Taubert, Erfurt University, Germany, Emma C. Anderson, University of Bristol, UK, Virginia C. Gould, University of Bristol, UK

Ispravljanje zabluda o cijepljenju

Cijepljenje je jedan od najuspješnijih alata javnog zdravstva – procjenjuje se da svakih šest minuta spase jedan život. No cjepiva se također suočavaju s otporom javnosti, dok trajna dezinformacija potkopava povjerenje javnosti u cijepljenje i predstavlja izazov za zdravstvene djelatnike uključene u postupke cijepljenja. Kako zdravstveni djelatnici mogu držati korak s velikim brojem lažnih narativa o cjepivima? Što mogu reći pacijentima koji se pozivaju na takve narative kao razlog da ne cijepe sebe ili svoju djecu?

Iako može biti primamljivo odgovoriti navođenjem činjenica, ispravljanje zabluda o cjepivima — koje često potječu iz dezinformacija — nije jednostavno kao pružanje dodatnih informacija. Uzmimo kao primjer odavno osporeni mit o cjepivima i autizmu: unatoč desetljećima istraživanja i opsežnim dokazima da ne postoji nikakva povezanost među njima, zdravstveni djelatnici se i dalje susreću s ovom zabrinutošću među roditeljima. Mitovi poput ovoga “lijepe se” za ljude zato što se poigravaju njihovim podsvjesnim strahovima, koristeći snažne narative koji se na prvi pogled čine intuitivnima. Također ih mogu zloupotrijebiti oni koji imaju političke ciljeve kako bi mitovi nastavili kružiti u javnosti.

Dakle, što zdravstveni djelatnici mogu reći osobi koja ima zablude o cjepivima? Počinje s razumijevanjem što motivira nečija uvjerenja. Zamislimo dvoje roditelja, Tinu i Toma. Oboje dijele zabrinutost da se imunološki sustav njihove djece neće nositi sa svim preporučenim cjepivima. Ovo je još jedna česta zabluda: činjenica je da su cjepiva tek vrlo mala doza u usporedbi s pravom bolesti. Za Toma, zabrinutost proizlazi iz straha da bi svako cjepivo moglo izazvati štetne učinke. Za Tinu, zabrinutost proizlazi iz njezine sklonosti da dijete razvije snažan “prirodni” imunitet na bolesti. Ovi dublji pokretači površinske zabrinutosti u psihologiji se nazivaju “korijeni stavova” i mogu potaknuti ljude da se drže svojih zabluda čak i kada im se predoče točne činjenice.

Često imamo prirodan poriv da izravno ispravimo zablude koje čujemo od drugih. Međutim, istraživanja pokazuju da kada najprije uvažimo nečije korijene stavova, ljudi su otvoreniji za ispravke mitova o cjepivima, što može povećati njihovu spremnost na cijepljenje. Dakle, kako bismo odgovorili na Tomovu zabrinutost, možda bismo ga najprije trebali uvjeriti da je posve normalno željeti zaštititi svoje dijete. Za razliku od toga, kako bismo odgovorili na Tininu zabrinutost, moglo bi biti bolje započeti priznavanjem da je općenito dobro izbjegavati nepotrebne lijekove. Nakon što se s njima povežemo i izgradimo povjerenje, možemo nastaviti s ispravljanjem njihovih zabluda i dijeljenjem informacija o cijepljenju.

Kako možemo pripremiti zdravstvene djelatnike za razgovore o cjepivima?

Najbolji način za suzbijanje zabluda o cjepivima jest kroz pristupe prilagođene pojedincu, temeljene na dijalogu. Kada ljudi mogu razgovarati sa zdravstvenim djelatnicima kojima vjeruju u vezi medicinskih savjeta, to može biti vrlo učinkovito u povećanju prihvaćanja cjepiva. Primjer takvog pristupa je intervju za empatično opovrgavanje (uvjerenja/argumenata) (engl. Empathetic Refutational Interview), četverostupanjski okvir koji strukturira razgovore o cjepivima koristeći gore opisane tehnike temeljene na dokazima kako bi se izgradilo povjerenje i ispravile zablude, uz uvažavanje nečijih korijena stavova. Razvio ga je projekt JITSUVAX i nadovezuje se na druge pristupe temeljene na dijalogu, poput motivacijskog intervjuiranja (engl. Motivational Interviewing).

Međutim, uključivanje u dijalog o cijepljenju s poštovanjem nije uvijek jednostavno. Zdravstveni djelatnici mogu brinuti da će izazvati sukob tijekom razgovora. Mnogi zdravstveni djelatnici ne dobivaju obuku koja bi ih pripremila za takve razgovore. Zapravo, ondje gdje zdravstveni djelatnici primaju obuku ili smjernice za ovu važnu ulogu, one se obično oslanjaju na pristup temeljen na informacijama za pružanje činjenica pacijentima – što zapravo može biti kontraproduktivno. JITSUVAX projekt je intervjuirao zdravstvene djelatnike koji su izrazili potrebu za specifičnom podrškom i strategijama koje mogu koristiti za suočavanje sa zabludama koje pacijenti imaju o cjepivima.

Projekt JITSUVAX razvio je alate koji pomažu zdravstvenim djelatnicima u korištenju intervjua za empatično opovrgavanje:

• internetske resurse koji pomažu zdravstvenim djelatnicima razumjeti 11 korijena stavova koji stoje u podlozi zabluda o cjepivima
• smjernice za korištenje intervjua za empatično opovrgavanje radi poboljšanja razgovora o cijepljenju
• obuku za zdravstvene djelatnike u provođenju intervjua za empatično opovrgavanje.

Održali smo radionice sa zdravstvenim djelatnicima u raznim europskim zemljama, koji su nakon pohađanja treninga izjavili o snažnim i dugotrajnim poboljšanjima u svojim vještinama i samopouzdanju prilikom razgovora o cijepljenju. U Rumunjskoj, zdravstveni djelatnici obučeni za intervju za empatično opovrgavanje i motivacijski intervju uočili su veći porast broja rezerviranih termina za cijepljenje nakon njihovih konzultacija, u usporedbi s neobučenim zdravstvenim djelatnicima.

Naša iskustva odražavaju nalaze Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima obuka komunikacijskih vještina za zdravstvene djelatnike pomaže u izgradnji njihovog samopouzdanja u vođenju razgovora o cijepljenju i isplativa je investicija.

Praktične preporuke

Za praktičare:

  • Kao zdravstveni djelatnik, imate jedinstvenu poziciju povjerenja kada je riječ o medicinskim savjetima. Prepoznajte da vaši razgovori mogu biti ključni za donošenje odluka pacijenata o cijepljenju.
  • Razumijevanje korijena stavova vaših pacijenata može vam pomoći u razgovoru. Možete to shvatiti kao dijagnosticiranje situacije kako biste znali kako pristupiti pacijentovim zabrinutostima. Tehnike koje pomažu u ovom dijagnostičkom koraku uključuju postavljanje otvorenih pitanja (npr. “Koje bi vam informacije pomogle u donošenju odluke?”) umjesto zatvorenih (“Mogu li vam dati neke informacije?”) te prakticiranje aktivnog slušanja kroz reflektiranje onoga što pacijent govori.
  • Postoje učinkoviti i utemeljeni načini ispravljanja mitova o cijepljenju uz održavanje dobrog odnosa s pacijentom. Potražite obuke u tim tehnikama kako biste ojačali svoje samopouzdanje i vještine u pristupanju razgovorima o cjepivima.
  • Možda ste zabrinuti da dijalog s pacijentima zahtijeva više vremena nego što ga imate na raspolaganju u konzultaciji. Pristupi komunikaciji poput intervjua za empatično opovrgavanje, pružaju tehnike za maksimalnu učinkovitost razgovora, čak i ako imate samo nekoliko minuta. Bolje je izgraditi povjerenje i postaviti temelje za buduće razgovore nego pružiti informacije koje neće biti dobro prihvaćene.
  • Nastavite vježbati komunikacijske vještine i tehnike koje naučite — one se poboljšavaju što ih više primjenjujete.

Prevele: Ivana Ivančić i Vivien Gudlin

Read more
E-health, Mental Health

Preispitivanje starenja radi očuvanja tjelesne aktivnosti i zdravlja

Autorica: Aïna Chalabaev, Sveučilište Grenoble Alpes, Francuska

Kao što je već istaknuto u prethodnom članku, zdravstvene dobrobiti redovite tjelesne aktivnosti znanstveno su potvrđene kod osoba starijih od 65 godina. Svjetska zdravstvena organizacija postavila je jasne smjernice o količini i vrsti tjelesne aktivnosti koje su povezane sa zdravstvenim koristima. Međutim, osobe starije životne dobi i dalje ostaju među najmanje tjelesno aktivnim skupinama u populaciji na globalnoj razini.

(more…)

Read more
Interventions, Self-regulation

MyLifeTool: A person-centred, holistic approach to the self-management of long-term conditions

By Dr Stephanie Kılınç, Teesside University, UK and Jo Cole, the Tees Valley, Durham and North Yorkshire Neurological Alliance, UK 

Long-term conditions are a major concern for global health care systems given their high prevalence and disease burden, including their significant impact on disability-adjusted life years.  They also have a significant negative impact on health-related quality of life and are associated with higher rates of anxiety and depression than the general population.

MyLifeTool is a self-management tool for people living with any long-term condition (e.g. diabetes, multiple sclerosis, chronic pain, asthma, anxiety, neurodevelopmental conditions, Acquired Brain Injury, Fibromyalgia).  It was developed in partnership with people with long-term conditions, members of Neuro Key and psychologists from Teesside University.  It is underpinned by our self-management framework which takes a person-centred, non-instructive perspective on self-management.  People with long-term conditions were at the heart of the project, forging the decisions on what MyLifeTool would become and choosing the name. (more…)

Read more
Interventions, Public Health

Above Water: Rethinking Drowning Prevention at All Levels

By Kyra Hamilton, Griffith University, Australia and Amy Peden, University of New South Wales, Australia

Drowning is a leading, yet largely preventable, cause of death and injury that remains underrecognized. One common myth: drowning isn’t always fatal. The definition of drowning was revised to clarify that drowning is a process, not an outcome. The outcomes of the drowning process can be death (fatal drowning) or survival with or without persisting injury such as cerebral palsy and other neurological disorders caused by a lack of oxygen to the brain (non-fatal drowning). Terms like “dry drowning”, “secondary drowning”, or “near-drowning” are often used in the media, but they’re outdated and medically inaccurate, so it’s time to stop using them.  (more…)

Read more