Communication, Interventions, Patient engagement, Social Support

Pomaganje njegovateljima kada pacijenti napuštaju bolnicu: Praktične lekcije iz koprodukcije


Autorica: Kathryn McEwan, Northumbria University, UK

Sarah je pomogla ocu spakirati njegove stvari; olakšanje se miješalo s rastućom tjeskobom. Nakon pet dana provedenih u bolnici zbog moždanog udara, otpuštali su ga kući. Medicinska sestra ukratko je spomenula promjene u terapiji i kontrolne preglede, ali Sarah (koja će se kod kuće brinuti o njemu) nije sudjelovala u tim razgovorima. Otišla je s otpusnim pismom koje nije u potpunosti razumjela, bez jasne predodžbe o upozoravajućim simptomima na koje treba obratiti pozornost i bez informacije kome se obratiti ako se pojave problemi. Unutar 48 sati njezin je otac ponovno primljen u bolnicu.

(more…)

Read more
Communication, Interventions, Patient engagement, Planning, Public Health

Kako premostiti jaz: Uključivanje pravednosti u svakodnevnu praksu

Amanda O’Connor, Claire Blewitt i Helen Skouteris, Monash University, Melbourne, Australija.

Zdravstvena pravednost podrazumijeva da svaka osoba ima poštenu i pravičnu priliku ostvariti dobro zdravlje, neovisno o socioekonomskom statusu, etničkoj pripadnosti, rodu ili drugim društvenim uvjetima. Ipak, aktualni globalni trendovi ukazuju na produbljivanje zdravstvenih nejednakosti. Razlike u očekivanom trajanju života među državama, često uvjetovane strukturnim slabostima zdravstvenih sustava, sistemskim rasizmom i pristranostima te nejednakim društvenim, ekonomskim i okolišnim uvjetima, mogu prelaziti tri desetljeća, dok se i unutar država povećavaju razlike među društvenim skupinama.

Ovi temeljni uzroci mogu se činiti udaljenima od svakodnevne profesionalne prakse. Međutim, zdravstveni djelatnici često rade pod vremenskim pritiskom, uz ograničene resurse i stroge protokole. Može se steći dojam da je pravednost prvenstveno pitanje javnih politika ili sustavne razine. Unatoč tome, pravednost se oblikuje i u svakodnevnim zdravstvenim interakcijama, u načinu organizacije usluga, komunikacije, donošenja odluka te u tome koji pacijenti imaju mogućnost ostvariti korist od dostupne skrbi.

Svaka konzultacija, put skrbi i inicijativa za unaprjeđenje usluga djeluju kao manje intervencije. Odluke vezane uz sustave naručivanja, upućivanja, edukacijske materijale za pacijente, digitalne alate i postupke praćenja mogu smanjivati ili produbljivati nejednakosti. Kada se pravednost ne razmatra eksplicitno, standardni postupci često najviše pogoduju već privilegiranim skupinama. Kada se pravednost uzme u obzir od samog početka, rutinska skrb postaje dostupnija, prihvatljivija i učinkovitija za širi spektar pacijenata.

Pristup usmjeren na pravednost započinje svjesnom refleksijom i planiranjem. Timovi bi trebali jasno artikulirati svoje razumijevanje pravednosti te raspraviti što pošten pristup i pravedni ishodi znače u specifičnom kontekstu njihove usluge. To uključuje prepoznavanje skupina pacijenata koje rjeđe dolaze na preglede, slabije se pridržavaju preporuka ili ostvaruju manju korist od skrbi, kao i analizu praktičnih prepreka poput jezičnih barijera, zdravstvene pismenosti, prijevoza, digitalne dostupnosti, troškova, stigme ili prethodnih negativnih iskustava sa zdravstvenim sustavom. Planiranje usmjereno na pravednost podrazumijeva i prepoznavanje snaga pacijenata i zajednice, a ne samo rizika i deficita, te učenje iz prethodnih intervencija. Primjerice, dostupnost skrbi za djecu s pretilošću u regionalnim i ruralnim područjima može se unaprijediti telemedicinom, proširenjem uloge medicinskih sestara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te modelima zdravstvenih radnika u zajednici.

Još jedno ključno načelo jest vrednovanje iskustva iz prve ruke (engl. lived experience). Pacijenti su eksperti u upravljanju vlastitim stanjima i životnim okolnostima. Njihova iskustva sa zdravstvenim uslugama otkrivaju prepreke i mogućnosti koje klinički indikatori sami po sebi ne mogu uočiti. Zdravstveni djelatnici mogu unaprijediti pravednost stvaranjem strukturiranih i kontinuiranih načina uključivanja perspektiva pacijenata – putem partnerskih pacijenata (odnosno pacijenata ili skrbnika koji su formalno uključeni u suradnju s osobljem u dizajnu, evaluaciji ili upravljanju uslugama na temelju vlastitog iskustva), savjetodavnih skupina, sustava povratnih informacija i aktivnosti sukreiranja usluga, te osiguravanjem da ti uvidi stvarno utječu na pružanje usluga i komunikacijske pristupe. Primjerice, suradnja s mladima koji imaju iskustvo mentalnih poteškoća dovela je do razvoja smjernica za sektor mentalnog zdravlja mladih u području zajedničkog dizajna, implementacije i evaluacije psihosocijalnih usluga u zajednici.

Refleksivna praksa također je od ključne važnosti. Razlike u moći ugrađene su u odnose u zdravstvu zbog profesionalnog autoriteta, institucionalnih uloga i asimetrije znanja. Kliničari i timovi trebaju redovite prilike za promišljanje o tome kako pretpostavke, stereotipi i vremenski pritisci oblikuju njihove procjene i interakcije. Strukturirana refleksija, timski dijalog i povratne informacije od raznolikih pacijenata i kolega pomažu u prepoznavanju „slijepih točaka” i smanjenju rizika da pristranosti utječu na odluke o skrbi. Refleksija treba biti kontinuirana i integrirana u rutine unaprjeđenja kvalitete. To je posebno vidljivo u radu koji provodimo s organizacijama za rani i predškolski odgoj i razvoj. Kako bismo učinkovito podržali djecu pogođenu traumom, surađujemo interdisciplinarno i međusektorski te potičemo duboku i kontinuiranu refleksiju o tome koje su prakse i politike potrebne za osiguravanje pravednosti u zdravlju i dobrobiti ove djece.

Skrb usmjerena na pravednost dodatno se osnažuje korištenjem odgovarajućih konceptualnih okvira. Okviri koji se bave društvenim odrednicama zdravlja, intersekcionalnošću, strukturnom diskriminacijom i kulturološki utemeljenom skrbi pomažu prevesti pravednost iz apstraktne vrijednosti u konkretne profesionalne odluke. Ove perspektive usmjeravaju interpretaciju nepridržavanja terapije, izostanaka s pregleda, komunikacijskih poteškoća i rizičnih ponašanja, pomičući fokus s „nekooperativnih pacijenata” na neusklađenost sustava i konteksta.

Zdravstvene nejednakosti proizvode veliki sustavi, ali se istodobno očvršćuju ili smanjuju kroz brojne svakodnevne aktivnosti unutar zdravstvenih okruženja. Stavljanje pravednosti u središte stoga nije odvojeno od kvalitetne kliničke skrbi – ono je njezin sastavni dio.

Praktične preporuke

  • Održavajte otvorenost i svjesnost. Razvijajte razumijevanje zdravstvenih nejednakosti i njihovih strukturnih uzroka. Promišljajte o vlastitoj profesionalnoj poziciji, pretpostavkama i implicitnim pristranostima te o tome kako one mogu utjecati na komunikaciju, kliničku procjenu i očekivanja od pacijenata. Uključite kratke refleksivne trenutke u rutinsku praksu i timske sastanke.
  • Aktivno tražite i slušajte perspektive različitih pacijenata. Nadilazite standardne ankete zadovoljstva. Kreirajte jednostavne i ponavljajuće prilike za prikupljanje uvida od različitih skupina pacijenata. Posebno surađujte s onima koji rjeđe dolaze na preglede ili prekidaju liječenje kako biste razumjeli prepreke koje onemogućuju njihovu cjelovitu skrb. Surađujte s predstavnicima pacijenata i organizacijama u zajednici te jasno pokažite da se njihovi uvidi vrednuju i ugrađuju u prilagodbe usluga.
  • Kritički promišljajte o alatima i procedurama koje koristite. Klinički protokoli, edukativni materijali, digitalni portali i alati za promjenu ponašanja često su dizajnirani za visoko pismene i resursno privilegirane pacijente. Procijenite jesu li vaši materijali razumljivi, kulturološki primjereni i dostupni. Po potrebi prilagodite jezik i načine isporuke. Upoznajte se s okvirima pravednosti i relevantnim teorijama od samog početka.
  • Budite spremni propitivati nepravedne rutine i strukture. Uočavajte obrasce u tome tko propušta termine, tko dobiva uputnice i tko najmanje profitira od skrbi. Podijelite ta opažanja s timom i zajedno s pacijentima istražite razloge tih obrazaca. Zagovarajte potrebe pacijenata kako ih oni sami artikuliraju. To može uključivati fleksibilno naručivanje, osiguravanje prevoditeljskih usluga, proaktivne pristupe u zajednici i adekvatnu raspodjelu resursa.
  • Vrednujte različite oblike dokaza. Kombinirajte kliničke smjernice i kvantitativne pokazatelje s narativima pacijenata, uvidima zdravstvenih djelatnika na prvoj liniji i znanjem zajednice. Integracija različitih izvora omogućuje preciznije razumijevanje učinkovitosti intervencija u realnim uvjetima.

Prevele: Vivien Gudlin i Ivana Ivančić

Read more
Behavioural theory, Habit, Interventions, Public Health

Promjena razmišljanja o promjeni ponašanja

Theresa Marteau, Sveučilište u Cambridgeu, UK

Mnogi od nas imaju poteškoća s time da se zdravije hrane, piju manje alkohola, prestanu pušiti ili hodaju umjesto da se voze. To vrijedi čak i kada znamo da bi te promjene koristile našem zdravlju i planetu. To se odnosi na psihologe i bihevioralne znanstvenike jednako kao i na ljude kojima pokušavamo pomoći.

Ova borba nije neuspjeh snage volje. Problem je u tome što sustavno podcjenjujemo koliko naše svakodnevno okruženje oblikuje naše ponašanje, a precjenjujemo snagu svojih vrijednosti i namjera.

Zašto znanje nije dovoljno

Razmotrimo personalizirana zdravstvena predviđanja. Sigurno bi nekoga motiviralo kada bi mu se reklo koliki je njegov točan rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 ili bolesti srca? Dokazi govore suprotno. Pet sustavnih pregleda koji uključuju desetke randomiziranih kontroliranih ispitivanja pokazuju da davanje personaliziranih procjena rizika ljudima – uključujući rezultate genetskog rizika – ima mali ili nikakav utjecaj na ponašanje. Stope tjelesne aktivnosti, pušenja, konzumacije alkohola i nezdrave prehrane ostaju nepromijenjene.

Slično tome, klimatolozi imaju detaljno znanje o klimatskim promjenama, ali često lete avionom jednako kao i drugi akademici. Samo znanje rijetko dovodi do trajne promjene ponašanja.

Okruženje je ključno

Modeli dvostrukog procesa (engl. Dual Process Models) iz bihevioralne znanosti pomažu to objasniti. Naše ponašanje reguliraju dva međusobno povezana sustava. Jedan je spor, refleksivan i usmjeren na ciljeve. Njega koristimo za čitanje, učenje novih vještina i odupiranje iskušenjima. Drugi je brz, automatski i vođen podražajima – kad vidimo kolač, uzmemo ga. Kada je naš ograničeni refleksivni kapacitet potpuno zauzet, naš automatski sustav reagira izravno na podražaje iz okoline. Zato je mijenjanje podražaja oko nas snažnije od pokušaja da promijenimo ono što je u našim mislima.

Najsnažniji okolišni podražaji mogu se svesti na tri A: pristupačnost (engl. Affordability), dostupnost (engl. Availability) i privlačnost (engl. Appeal).

Pristupačnost: cijena mijenja ponašanje

Povećanje cijena duhanskih proizvoda najučinkovitija je mjera za smanjenje pušenja. Povećanje cijene od 10 % smanjuje konzumaciju duhana za oko 4 %. Porezi na sokove smanjuju potrošnju zaslađenih pića. Konzumacija voća i povrća raste kada se subvencijama snizi njihova cijena.

Dostupnost: biramo ono što je lako dostupno

U istraživanju s 20.000 zaposlenika u 19 radnih menzi, moj istraživački tim povećao je udio ponuđenih obroka s manje kalorija i smanjio veličine porcija visokokaloričnih jela. Rezultat? Zaposlenici su kupovali 11.5 % manje kalorija jer su zdravije opcije postale lakše za odabrati.

Privlačnost: oglašavanje djeluje

Zabrana oglašavanja i sponzorstva duhanske, alkoholne i industrije nezdrave hrane smanjuje privlačnost i kupnju njihovih proizvoda. Slični učinci očekuju se i za proizvode od fosilnih goriva. Dodavanje jasnih upozorenja i uklanjanje brendiranja također smanjuje privlačnost proizvoda. Oznake na alkoholu u Yukonu u Kanadi, koje jasno upozoravaju na rizik od raka zbog konzumacije, smanjile su prodaju alkohola za oko 6 %. Neutralno pakiranje duhanskih proizvoda čini upozorenja vidljivijima.

Zašto je regulacija važna

Većina intervencija koje mijenjaju podražaje u našem svakodnevnom okruženju kako bi promijenili ponašanje zahtijeva regulaciju jer su u sukobu s komercijalnim interesima. Četiri industrije – duhan, alkohol, nezdrava hrana i fosilna goriva – generiraju proizvode koji uzrokuju najmanje jednu od četiri smrti u svijetu svake godine, kao i većinu emisija stakleničkih plinova koje zagrijavaju klimu.

Ipak, informativne kampanje i dobrovoljna samoregulacija industrije i dalje su preferirani pristupi. Te industrije aktivno promiču takav pristup kroz lobiranje, financiranje istraživanja koja dovode u pitanje regulaciju i prikazivanje državnih intervencija kao ograničavanja slobode.

Što se treba promijeniti

Potrebno je zaštititi znanstvene dokaze i donošenje politika od korporativnog utjecaja. Kontrola duhana pruža dobar model. Zemlje koje su usvojile Članak 5.3 međunarodnog ugovora o kontroli duhana zaštitile su proces donošenja politika od utjecaja industrije, provele više politika temeljenih na dokazima i imaju niže stope pušenja. Takvu zaštitu treba proširiti na sve korporacije koje stvaraju proizvode štetne za naše zdravlje i planet. Građanske skupštine i drugi oblici deliberativne demokracije, u kojima građani surađuju s lokalnim ili nacionalnim vlastima, također pokazuju velik potencijal u povećanju utjecaja građana na donošenje politika i utjecaja znanstvenih dokaza.

Praktične preporuke

Za zdravstvene djelatnike

  1. Počnite s okruženjem, a ne edukacijom. U radu s klijentima ili pacijentima identificirajte okolinske podražaje koji potiču neželjena ponašanja. Umjesto fokusiranja isključivo na motivaciju ili znanje, pomozite ljudima da preoblikuju svoje neposredno okruženje. Na primjer: držite voće na vidljivom mjestu, a prerađene grickalice izvan pogleda; držite bicikle u hodnicima umjesto u podrumima; koristite manje tanjure i čaše.
  2. Zagovarajte promjene na radnom mjestu. Suradnjom s institucijama povećajte dostupnost i smanjite cijenu zdravijih opcija u menzama. Jednostavne promjene, poput toga da su biljni obroci zadana opcija uz mogućnost izbora, mogu značajno promijeniti ponašanje.

Za timove javnog zdravstva

  1. Učinite nevidljivo vidljivim. Koristite svoje platforme kako biste pokazali kako okruženje oblikuje ponašanje. Suprotstavite se dominantnom narativu da je promjena ponašanja prvenstveno stvar individualne volje ili znanja. Dokazi pokazuju da je riječ o promjeni konteksta, a ne samo načina razmišljanja.
  2. Uključite donositelje politika. Prepoznajte razlike između dokaza i politika na lokalnoj i nacionalnoj razini. Pišite donositeljima odluka s konkretnim preporukama temeljenima na dokazima. Mnogi su otvoreni za stručne prijedloge, osobito kada uključuju praktična rješenja. Moje pismo ministru zdravstva Ujedinjenog Kraljevstva, primjerice, dovelo je do izrade sinteze dokaza o promjeni ponašanja s ciljem povećanja očekivanog trajanja zdravog života.
  3. Gradite koalicije za regulaciju. Povežite se s organizacijama koje zagovaraju politike temeljene na dokazima u području duhana, alkohola, prehrane i prometa. Zajedničko djelovanje ključno je za suprotstavljanje utjecaju industrije. Tražite prilike za pružanje sažetaka dokaza koji podupiru snažniju regulaciju, slično uspjehu kontrole duhana kroz koordinirani angažman stručnjaka i donositelja politika.

Prevele: Ivana Ivančić, Vivien Gudlin

Read more
Goal setting, Habit, Interventions, Physical activity, Public Health, Self-regulation

Manje sjedenja: male promjene koje čine veliku razliku

Autorica Zofia Szczuka, SWPS University, Poljska i Deakin University, Australija

Sedentarno ponašanje: više od same „neaktivnosti”

Zdravstvene koristi povećanja tjelesne aktivnosti široko su poznate. No pridajemo li jednaku pažnju tzv. sedentarnim ponašanjima?

Sedentarna ponašanja obuhvaćaju sve aktivnosti koje tijekom dana obavljamo dok smo budni, u sjedećem ili ležećem položaju, a koje zahtijevaju vrlo malo energije našeg tijela. Važno je naglasiti da sedentarno ponašanje nije isto što i niska razina tjelesne aktivnosti. Primjerice, osoba može svakodnevno trčati 30 minuta ujutro, a ipak provesti ostatak dana u dugotrajnome sjedenju na poslu ili kod kuće. Ova se pojava ponekad opisuje kao fenomen „aktivnog kauč-krumpira” (engl. couch potato – osoba koja većinu vremena provodi pasivno, najčešće sjedeći ili ležeći), pri čemu redovita tjelovježba postoji zajedno s dugotrajnim sjedenjem. Smanjenje sedentarnog ponašanja i povećanje tjelesne aktivnosti komplementarni su ciljevi u aktualnim smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije.

(more…)

Read more
Behavioural theory, Communication, Interventions, Public Health

Podrška zdravstvenim djelatnicima u rješavanju oklijevanja prema cijepljenju

Autori: Dawn Holford, University of Bristol, UK, Linda Karlsson, University of Turku, Finland, Frederike Taubert, Erfurt University, Germany, Emma C. Anderson, University of Bristol, UK, Virginia C. Gould, University of Bristol, UK

Ispravljanje zabluda o cijepljenju

Cijepljenje je jedan od najuspješnijih alata javnog zdravstva – procjenjuje se da svakih šest minuta spase jedan život. No cjepiva se također suočavaju s otporom javnosti, dok trajna dezinformacija potkopava povjerenje javnosti u cijepljenje i predstavlja izazov za zdravstvene djelatnike uključene u postupke cijepljenja. Kako zdravstveni djelatnici mogu držati korak s velikim brojem lažnih narativa o cjepivima? Što mogu reći pacijentima koji se pozivaju na takve narative kao razlog da ne cijepe sebe ili svoju djecu?

Iako može biti primamljivo odgovoriti navođenjem činjenica, ispravljanje zabluda o cjepivima — koje često potječu iz dezinformacija — nije jednostavno kao pružanje dodatnih informacija. Uzmimo kao primjer odavno osporeni mit o cjepivima i autizmu: unatoč desetljećima istraživanja i opsežnim dokazima da ne postoji nikakva povezanost među njima, zdravstveni djelatnici se i dalje susreću s ovom zabrinutošću među roditeljima. Mitovi poput ovoga “lijepe se” za ljude zato što se poigravaju njihovim podsvjesnim strahovima, koristeći snažne narative koji se na prvi pogled čine intuitivnima. Također ih mogu zloupotrijebiti oni koji imaju političke ciljeve kako bi mitovi nastavili kružiti u javnosti.

Dakle, što zdravstveni djelatnici mogu reći osobi koja ima zablude o cjepivima? Počinje s razumijevanjem što motivira nečija uvjerenja. Zamislimo dvoje roditelja, Tinu i Toma. Oboje dijele zabrinutost da se imunološki sustav njihove djece neće nositi sa svim preporučenim cjepivima. Ovo je još jedna česta zabluda: činjenica je da su cjepiva tek vrlo mala doza u usporedbi s pravom bolesti. Za Toma, zabrinutost proizlazi iz straha da bi svako cjepivo moglo izazvati štetne učinke. Za Tinu, zabrinutost proizlazi iz njezine sklonosti da dijete razvije snažan “prirodni” imunitet na bolesti. Ovi dublji pokretači površinske zabrinutosti u psihologiji se nazivaju “korijeni stavova” i mogu potaknuti ljude da se drže svojih zabluda čak i kada im se predoče točne činjenice.

Često imamo prirodan poriv da izravno ispravimo zablude koje čujemo od drugih. Međutim, istraživanja pokazuju da kada najprije uvažimo nečije korijene stavova, ljudi su otvoreniji za ispravke mitova o cjepivima, što može povećati njihovu spremnost na cijepljenje. Dakle, kako bismo odgovorili na Tomovu zabrinutost, možda bismo ga najprije trebali uvjeriti da je posve normalno željeti zaštititi svoje dijete. Za razliku od toga, kako bismo odgovorili na Tininu zabrinutost, moglo bi biti bolje započeti priznavanjem da je općenito dobro izbjegavati nepotrebne lijekove. Nakon što se s njima povežemo i izgradimo povjerenje, možemo nastaviti s ispravljanjem njihovih zabluda i dijeljenjem informacija o cijepljenju.

Kako možemo pripremiti zdravstvene djelatnike za razgovore o cjepivima?

Najbolji način za suzbijanje zabluda o cjepivima jest kroz pristupe prilagođene pojedincu, temeljene na dijalogu. Kada ljudi mogu razgovarati sa zdravstvenim djelatnicima kojima vjeruju u vezi medicinskih savjeta, to može biti vrlo učinkovito u povećanju prihvaćanja cjepiva. Primjer takvog pristupa je intervju za empatično opovrgavanje (uvjerenja/argumenata) (engl. Empathetic Refutational Interview), četverostupanjski okvir koji strukturira razgovore o cjepivima koristeći gore opisane tehnike temeljene na dokazima kako bi se izgradilo povjerenje i ispravile zablude, uz uvažavanje nečijih korijena stavova. Razvio ga je projekt JITSUVAX i nadovezuje se na druge pristupe temeljene na dijalogu, poput motivacijskog intervjuiranja (engl. Motivational Interviewing).

Međutim, uključivanje u dijalog o cijepljenju s poštovanjem nije uvijek jednostavno. Zdravstveni djelatnici mogu brinuti da će izazvati sukob tijekom razgovora. Mnogi zdravstveni djelatnici ne dobivaju obuku koja bi ih pripremila za takve razgovore. Zapravo, ondje gdje zdravstveni djelatnici primaju obuku ili smjernice za ovu važnu ulogu, one se obično oslanjaju na pristup temeljen na informacijama za pružanje činjenica pacijentima – što zapravo može biti kontraproduktivno. JITSUVAX projekt je intervjuirao zdravstvene djelatnike koji su izrazili potrebu za specifičnom podrškom i strategijama koje mogu koristiti za suočavanje sa zabludama koje pacijenti imaju o cjepivima.

Projekt JITSUVAX razvio je alate koji pomažu zdravstvenim djelatnicima u korištenju intervjua za empatično opovrgavanje:

• internetske resurse koji pomažu zdravstvenim djelatnicima razumjeti 11 korijena stavova koji stoje u podlozi zabluda o cjepivima
• smjernice za korištenje intervjua za empatično opovrgavanje radi poboljšanja razgovora o cijepljenju
• obuku za zdravstvene djelatnike u provođenju intervjua za empatično opovrgavanje.

Održali smo radionice sa zdravstvenim djelatnicima u raznim europskim zemljama, koji su nakon pohađanja treninga izjavili o snažnim i dugotrajnim poboljšanjima u svojim vještinama i samopouzdanju prilikom razgovora o cijepljenju. U Rumunjskoj, zdravstveni djelatnici obučeni za intervju za empatično opovrgavanje i motivacijski intervju uočili su veći porast broja rezerviranih termina za cijepljenje nakon njihovih konzultacija, u usporedbi s neobučenim zdravstvenim djelatnicima.

Naša iskustva odražavaju nalaze Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima obuka komunikacijskih vještina za zdravstvene djelatnike pomaže u izgradnji njihovog samopouzdanja u vođenju razgovora o cijepljenju i isplativa je investicija.

Praktične preporuke

Za praktičare:

  • Kao zdravstveni djelatnik, imate jedinstvenu poziciju povjerenja kada je riječ o medicinskim savjetima. Prepoznajte da vaši razgovori mogu biti ključni za donošenje odluka pacijenata o cijepljenju.
  • Razumijevanje korijena stavova vaših pacijenata može vam pomoći u razgovoru. Možete to shvatiti kao dijagnosticiranje situacije kako biste znali kako pristupiti pacijentovim zabrinutostima. Tehnike koje pomažu u ovom dijagnostičkom koraku uključuju postavljanje otvorenih pitanja (npr. “Koje bi vam informacije pomogle u donošenju odluke?”) umjesto zatvorenih (“Mogu li vam dati neke informacije?”) te prakticiranje aktivnog slušanja kroz reflektiranje onoga što pacijent govori.
  • Postoje učinkoviti i utemeljeni načini ispravljanja mitova o cijepljenju uz održavanje dobrog odnosa s pacijentom. Potražite obuke u tim tehnikama kako biste ojačali svoje samopouzdanje i vještine u pristupanju razgovorima o cjepivima.
  • Možda ste zabrinuti da dijalog s pacijentima zahtijeva više vremena nego što ga imate na raspolaganju u konzultaciji. Pristupi komunikaciji poput intervjua za empatično opovrgavanje, pružaju tehnike za maksimalnu učinkovitost razgovora, čak i ako imate samo nekoliko minuta. Bolje je izgraditi povjerenje i postaviti temelje za buduće razgovore nego pružiti informacije koje neće biti dobro prihvaćene.
  • Nastavite vježbati komunikacijske vještine i tehnike koje naučite — one se poboljšavaju što ih više primjenjujete.

Prevele: Ivana Ivančić i Vivien Gudlin

Read more
E-health, Mental Health

Preispitivanje starenja radi očuvanja tjelesne aktivnosti i zdravlja

Autorica: Aïna Chalabaev, Sveučilište Grenoble Alpes, Francuska

Kao što je već istaknuto u prethodnom članku, zdravstvene dobrobiti redovite tjelesne aktivnosti znanstveno su potvrđene kod osoba starijih od 65 godina. Svjetska zdravstvena organizacija postavila je jasne smjernice o količini i vrsti tjelesne aktivnosti koje su povezane sa zdravstvenim koristima. Međutim, osobe starije životne dobi i dalje ostaju među najmanje tjelesno aktivnim skupinama u populaciji na globalnoj razini.

(more…)

Read more
Interventions, Self-regulation

MyLifeTool: A person-centred, holistic approach to the self-management of long-term conditions

By Dr Stephanie Kılınç, Teesside University, UK and Jo Cole, the Tees Valley, Durham and North Yorkshire Neurological Alliance, UK 

Long-term conditions are a major concern for global health care systems given their high prevalence and disease burden, including their significant impact on disability-adjusted life years.  They also have a significant negative impact on health-related quality of life and are associated with higher rates of anxiety and depression than the general population.

MyLifeTool is a self-management tool for people living with any long-term condition (e.g. diabetes, multiple sclerosis, chronic pain, asthma, anxiety, neurodevelopmental conditions, Acquired Brain Injury, Fibromyalgia).  It was developed in partnership with people with long-term conditions, members of Neuro Key and psychologists from Teesside University.  It is underpinned by our self-management framework which takes a person-centred, non-instructive perspective on self-management.  People with long-term conditions were at the heart of the project, forging the decisions on what MyLifeTool would become and choosing the name. (more…)

Read more
Interventions, Public Health

Above Water: Rethinking Drowning Prevention at All Levels

By Kyra Hamilton, Griffith University, Australia and Amy Peden, University of New South Wales, Australia

Drowning is a leading, yet largely preventable, cause of death and injury that remains underrecognized. One common myth: drowning isn’t always fatal. The definition of drowning was revised to clarify that drowning is a process, not an outcome. The outcomes of the drowning process can be death (fatal drowning) or survival with or without persisting injury such as cerebral palsy and other neurological disorders caused by a lack of oxygen to the brain (non-fatal drowning). Terms like “dry drowning”, “secondary drowning”, or “near-drowning” are often used in the media, but they’re outdated and medically inaccurate, so it’s time to stop using them.  (more…)

Read more
Habit

Old habits die hard: Disrupting unwanted habitual behaviour

By Annabel Stone and Phillippa Lally, University of Surrey, UK

The New Year is often a time where we aim for change, determined to form new habits and to leave our bad habits behind as the clock strikes midnight. Dusting off our running trainers, filling our shopping trollies with fresh fruit and veg… who hasn’t thought “New Year, New Me”? But a month down the line, why is it our trainers have only seen daylight twice, and that fresh fruit is starting to fur? It seems our bad habits have followed us into the New Year.  (more…)

Read more
Communication, Interventions, Physical activity

Making Every Health Care Consultation Count: Promoting physical activity in health care settings

By Amanda Daley, Loughborough University, UK

In the United Kingdom and Ireland, the Making Every Contact Count initiative aims to use the thousands of consultations that take place every day between health professionals and patients, to promote healthy behavioural changes.  Specifically, Making Every Contact Count aims to enable and encourage health professionals to capitalise on naturally occurring opportunities in routine practice to deliver brief health behaviour change interventions to patients. The success of approaches such as Making Every Contact Count are dependent on health professionals being willing to have these conversations in consultations every day.  Making Every Contact Count is for everyone, and it is not restricted to specific health professionals, health services or patients.  For these reasons, Making Every Contact Count may reduce health inequalities because the idea is that an inclusive approach is taken whereby all patients receive this support within consultations.

(more…)

Read more