Autori: Dawn Holford, University of Bristol, UK, Linda Karlsson, University of Turku, Finland, Frederike Taubert, Erfurt University, Germany, Emma C. Anderson, University of Bristol, UK, Virginia C. Gould, University of Bristol, UK
Ispravljanje zabluda o cijepljenju
Cijepljenje je jedan od najuspješnijih alata javnog zdravstva – procjenjuje se da svakih šest minuta spase jedan život. No cjepiva se također suočavaju s otporom javnosti, dok trajna dezinformacija potkopava povjerenje javnosti u cijepljenje i predstavlja izazov za zdravstvene djelatnike uključene u postupke cijepljenja. Kako zdravstveni djelatnici mogu držati korak s velikim brojem lažnih narativa o cjepivima? Što mogu reći pacijentima koji se pozivaju na takve narative kao razlog da ne cijepe sebe ili svoju djecu?
Iako može biti primamljivo odgovoriti navođenjem činjenica, ispravljanje zabluda o cjepivima — koje često potječu iz dezinformacija — nije jednostavno kao pružanje dodatnih informacija. Uzmimo kao primjer odavno osporeni mit o cjepivima i autizmu: unatoč desetljećima istraživanja i opsežnim dokazima da ne postoji nikakva povezanost među njima, zdravstveni djelatnici se i dalje susreću s ovom zabrinutošću među roditeljima. Mitovi poput ovoga “lijepe se” za ljude zato što se poigravaju njihovim podsvjesnim strahovima, koristeći snažne narative koji se na prvi pogled čine intuitivnima. Također ih mogu zloupotrijebiti oni koji imaju političke ciljeve kako bi mitovi nastavili kružiti u javnosti.
Dakle, što zdravstveni djelatnici mogu reći osobi koja ima zablude o cjepivima? Počinje s razumijevanjem što motivira nečija uvjerenja. Zamislimo dvoje roditelja, Tinu i Toma. Oboje dijele zabrinutost da se imunološki sustav njihove djece neće nositi sa svim preporučenim cjepivima. Ovo je još jedna česta zabluda: činjenica je da su cjepiva tek vrlo mala doza u usporedbi s pravom bolesti. Za Toma, zabrinutost proizlazi iz straha da bi svako cjepivo moglo izazvati štetne učinke. Za Tinu, zabrinutost proizlazi iz njezine sklonosti da dijete razvije snažan “prirodni” imunitet na bolesti. Ovi dublji pokretači površinske zabrinutosti u psihologiji se nazivaju “korijeni stavova” i mogu potaknuti ljude da se drže svojih zabluda čak i kada im se predoče točne činjenice.
Često imamo prirodan poriv da izravno ispravimo zablude koje čujemo od drugih. Međutim, istraživanja pokazuju da kada najprije uvažimo nečije korijene stavova, ljudi su otvoreniji za ispravke mitova o cjepivima, što može povećati njihovu spremnost na cijepljenje. Dakle, kako bismo odgovorili na Tomovu zabrinutost, možda bismo ga najprije trebali uvjeriti da je posve normalno željeti zaštititi svoje dijete. Za razliku od toga, kako bismo odgovorili na Tininu zabrinutost, moglo bi biti bolje započeti priznavanjem da je općenito dobro izbjegavati nepotrebne lijekove. Nakon što se s njima povežemo i izgradimo povjerenje, možemo nastaviti s ispravljanjem njihovih zabluda i dijeljenjem informacija o cijepljenju.
Kako možemo pripremiti zdravstvene djelatnike za razgovore o cjepivima?
Najbolji način za suzbijanje zabluda o cjepivima jest kroz pristupe prilagođene pojedincu, temeljene na dijalogu. Kada ljudi mogu razgovarati sa zdravstvenim djelatnicima kojima vjeruju u vezi medicinskih savjeta, to može biti vrlo učinkovito u povećanju prihvaćanja cjepiva. Primjer takvog pristupa je intervju za empatično opovrgavanje (uvjerenja/argumenata) (engl. Empathetic Refutational Interview), četverostupanjski okvir koji strukturira razgovore o cjepivima koristeći gore opisane tehnike temeljene na dokazima kako bi se izgradilo povjerenje i ispravile zablude, uz uvažavanje nečijih korijena stavova. Razvio ga je projekt JITSUVAX i nadovezuje se na druge pristupe temeljene na dijalogu, poput motivacijskog intervjuiranja (engl. Motivational Interviewing).
Međutim, uključivanje u dijalog o cijepljenju s poštovanjem nije uvijek jednostavno. Zdravstveni djelatnici mogu brinuti da će izazvati sukob tijekom razgovora. Mnogi zdravstveni djelatnici ne dobivaju obuku koja bi ih pripremila za takve razgovore. Zapravo, ondje gdje zdravstveni djelatnici primaju obuku ili smjernice za ovu važnu ulogu, one se obično oslanjaju na pristup temeljen na informacijama za pružanje činjenica pacijentima – što zapravo može biti kontraproduktivno. JITSUVAX projekt je intervjuirao zdravstvene djelatnike koji su izrazili potrebu za specifičnom podrškom i strategijama koje mogu koristiti za suočavanje sa zabludama koje pacijenti imaju o cjepivima.
Projekt JITSUVAX razvio je alate koji pomažu zdravstvenim djelatnicima u korištenju intervjua za empatično opovrgavanje:
• internetske resurse koji pomažu zdravstvenim djelatnicima razumjeti 11 korijena stavova koji stoje u podlozi zabluda o cjepivima
• smjernice za korištenje intervjua za empatično opovrgavanje radi poboljšanja razgovora o cijepljenju
• obuku za zdravstvene djelatnike u provođenju intervjua za empatično opovrgavanje.
Održali smo radionice sa zdravstvenim djelatnicima u raznim europskim zemljama, koji su nakon pohađanja treninga izjavili o snažnim i dugotrajnim poboljšanjima u svojim vještinama i samopouzdanju prilikom razgovora o cijepljenju. U Rumunjskoj, zdravstveni djelatnici obučeni za intervju za empatično opovrgavanje i motivacijski intervju uočili su veći porast broja rezerviranih termina za cijepljenje nakon njihovih konzultacija, u usporedbi s neobučenim zdravstvenim djelatnicima.
Naša iskustva odražavaju nalaze Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojima obuka komunikacijskih vještina za zdravstvene djelatnike pomaže u izgradnji njihovog samopouzdanja u vođenju razgovora o cijepljenju i isplativa je investicija.
Praktične preporuke
Za praktičare:
- Kao zdravstveni djelatnik, imate jedinstvenu poziciju povjerenja kada je riječ o medicinskim savjetima. Prepoznajte da vaši razgovori mogu biti ključni za donošenje odluka pacijenata o cijepljenju.
- Razumijevanje korijena stavova vaših pacijenata može vam pomoći u razgovoru. Možete to shvatiti kao dijagnosticiranje situacije kako biste znali kako pristupiti pacijentovim zabrinutostima. Tehnike koje pomažu u ovom dijagnostičkom koraku uključuju postavljanje otvorenih pitanja (npr. “Koje bi vam informacije pomogle u donošenju odluke?”) umjesto zatvorenih (“Mogu li vam dati neke informacije?”) te prakticiranje aktivnog slušanja kroz reflektiranje onoga što pacijent govori.
- Postoje učinkoviti i utemeljeni načini ispravljanja mitova o cijepljenju uz održavanje dobrog odnosa s pacijentom. Potražite obuke u tim tehnikama kako biste ojačali svoje samopouzdanje i vještine u pristupanju razgovorima o cjepivima.
- Možda ste zabrinuti da dijalog s pacijentima zahtijeva više vremena nego što ga imate na raspolaganju u konzultaciji. Pristupi komunikaciji poput intervjua za empatično opovrgavanje, pružaju tehnike za maksimalnu učinkovitost razgovora, čak i ako imate samo nekoliko minuta. Bolje je izgraditi povjerenje i postaviti temelje za buduće razgovore nego pružiti informacije koje neće biti dobro prihvaćene.
- Nastavite vježbati komunikacijske vještine i tehnike koje naučite — one se poboljšavaju što ih više primjenjujete.
Prevele: Ivana Ivančić i Vivien Gudlin
