Važnost procjene klijentovih strategija suočavanja

Nadia Garnefski i Vivian Kraaij, Odjel za kliničku psihologiju, Sveučilište

u Leidenu, Nizozemska

„Rob je upravo saznao da ima HIV (negativan događaj). Smatra da je on osobno za to kriv (samookrivljavanje) i izbjegava se vidjeti sa svojim prijateljima (povlačenje). Cijela ova situacija ga čini tužnim. Za vrijeme boravka kod kuće, ne može prestati razmišljati o vlastitim osjećajima (ruminacija) i vjeruje da to što mu se dogodilo predstavlja potpunu katastrofu (katastrofiziranje). Budući da se osjeća tužnim, ima malo energije. Kao rezultat toga, povlači se još više. To ga čini još tužnijim. Na ovaj je način Rob postepeno psihički „potonuo“.“

Ljudi doživljavaju niz intenzivnih emocija kao reakciju na negativne životne događaje. Kako bi se nosili   emocijama, ljudi se mogu koristiti raznim kognitivnim i bihevioralnim strategijama. Navedeni se postupak naziva suočavanje. Lazarus definira suočavanje kao napore pojedinca da upravlja psihološkim stresom povezanim s uvjetima štete, prijetnje ili izazova.   Mogu se pojaviti mnogi drugi stresni događaji, od pojedinačnih događaja poput smrti, razvoda, gubitka posla pa sve do trajnijih stresnih životnih okolnosti kao što su nasilje, veliko radno opterećenje ili problemi u interpersonalnim vezama. Prema tome, suočavanje se odnosi na upravljanje svim vrstama stresnih životnih okolnosti.

Strategije suočavanja se  dijele na spoznajnu komponentu (ono što mislite) i ponašajnu komponentu (ono što radite). Jedan od primjera kognitivne strategije suočavanja (misaoni procesi) jest samookrivljavanje. Pojedinci koji se koriste ovom strategijom suočavanja, pronalaze krivca u sebi za ono što proživljavaju (Rob je krivio sebe zbog toga što je zaražen  ). U ostale se tipove kognitivnih strategija suočavanja ubrajaju ruminacija i katastrofiziranje. Ruminacija podrazumijeva neprestano razmišljanje o emocijama, osjećajima i mislima koje su povezane s negativnim životnim događajem. S druge strane, katastrofiziranje se odnosi na eksplicitno fokusiranje na katastrofalne aspekte negativnog iskustva. Rob je primijenio obje spomenute strategije. U ostale primjere kognitivnih strategija suočavanja  ubrajaju se: okrivljavanje drugih, prihvaćanje, preusmjeravanje na druge, ugodnije stvari, planiranje koraka koji bi trebali biti poduzeti, pridavanje pozitivnog značaja događaju i postavljanje događaja u perspektivu (uspoređujući ga s nekim drugim, gorim događajem). U literaturi se navodi sveukupno 9 kognitivnih strategija suočavanja. Nadalje, što se tiče primjera bihevioralnih strategija suočavanja, navodi se povlačenje koje se odnosi na povlačenje iz situacija i socijalnih kontakata, a upravo se to može primijetiti na Robovom primjeru. Ostale bihevioralne strategije suočavanja su: odvraćanje pažnje, aktivno poduzimanje koraka u svrhu suočavanja s negativnim iskustvom, traženje socijalne podrške i ignoriranje pri čemu se osoba ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Ukupno se razlikuje 5 bihevioralnih strategija suočavanja.

U svrhu procjene kognitivnih i bihevioralnih strategija suočavanja razvijena su i validirana dva instrumenta, odnosno Upitnik kognitivne emocionalne regulacije (CERQ) i Upitnik bihevioralne emocionalne regulacije (BERQ). CERQ je preveden i validiran na više jezika. BERQ se trenutno prevodi na više različitih jezika.

Istraživanje koje je proučavalo ulogu kognitivnih i bihevioralnih strategija suočavanja (primjenom CERQ-a i BERQ-a), identificiralo je korisne i one manje korisne strategije suočavanja. Što se tiče kognitivnih strategija suočavanja: ruminacija, katastrofiziranje i samookrivljavanje, mogu se smatrati manje korisnim strategijama suočavanja, dok se pridavanje pozitivnog značaja događaju, postavljanje događaja u perspektivu i pozitivno preusmjeravanje smatraju korisnijim strategijama suočavanja.  : povlačenje i ignoriranje su manje korisne strategije, dok se aktivno pristupanje, odvraćanje pažnje i traženje socijalne podrške ubrajaju u korisne strategije suočavanja. Ovo su opći zaključci, a u specifičnim situacijama i  sa specifičnim stresorima, druga opažanja mogu biti adekvatnija.

Znanje o klijentovim specifičnim kognitivnim i bihevioralnim strategijama suočavanja, može pridonijeti boljem razumijevanju začaranog kruga psiholoških problema ljudi i može biti ključno za promjenu neprilagođenih obrazaca u one prilagodljive.

„Rob je počeo s terapijom. Terapeut je, procijenivši Robove kognitivne i bihevioralne strategije suočavanja, utvrdio da je Rob postigao visoke rezultate na samookrivljavanju, katastrofiziranju i povlačenju. Terapeut je objasnio Robu da ove strategije suočavanja nisu korisne te da mogu pogoršati njegovo stanje depresije, postepeno ga uvlačeći u stanje psihološkog  „potonuća.“ Počinju raditi na probijanju povlačenja i mijenjanju obrazaca negativnih misli pomoću tehnika kognitivno-bihevioralne terapije. Nakon nekoliko sesija, Rob je ponovno počeo viđati svoje prijatelje i sada se osijeća puno bolje.“

Praktične preporuke:

  • Uvijek procjenjujte klijentove strategije suočavanja uz njihovu psihopatologiju. Ovo može pružiti informacije koje su od važnog značaja za fokus terapije.
  • Omogućite psihoedukaciju o činjenici da pojedinčeve kognitivne i bihevioralne strategije suočavanja mogu predstavljati dio silazne putanje (tzv. „propadanje“) koja vodi prema depresivnom stanju.
  • Generalne tehnike, koje se primjenjuju u okviru kognitivno-bihevioralne terapije, mogu se koristiti u svrhu promjene maladaptivnih kognitivnih i bihevioralnih strategija suočavanja

Prevela: Maša Atlaga