Autori: Lis Dreijer Hammond, Sveučilište u Aalborgu (Danska), Christian Karlsen Hansen i Martin Lehmkuhl Kristensen, Rehabilitacijski centar za izbjeglice, Regionalna zdravstvena
služba Sjevernog Jutlanda (Danska), te Chalotte Glintborg, Sveučilište u Aalborgu (Danska)
Kada nastupi bolest ili veliki negativni životni događaj, život se često ne vraća u stanje u kakvom je bio prije. Za osobe koje žive s dugotrajnim zdravstvenim stanjima izazov nije samo upravljanje simptomima, nego i prilagodba promijenjenom načinu života. Kada je proces prilagodbe narušen, to može pridonijeti razvoju anksioznosti, depresije, lošijim ishodima tjelesnog zdravlja te povećanoj uporabi zdravstvenih usluga. Procjene uspješnosti prilagodbe na dugotrajna zdravstvena stanja znatno se razlikuju, ovisno o načinu na koji se prilagodba mjeri. Procjene loše prilagodbe kreću se između 16.9 i 62%. Procjene dobre prilagodbe kreću se od 13 do 36.3 %. Globalno, više od milijarde ljudi živi s dugotrajnim multimorbiditetom. Ako do dvije trećine njih doživljava poteškoće u prilagodbi, postoji hitna potreba za unapređenjem podrške prilagodbi na dugotrajna zdravstvena stanja.
Prilagodba nije ograničena na pridržavanje medicinskih preporuka niti se odnosi isključivo na zdravstvena ponašanja. Integrativni model prilagodbe na kontinuirane izazove [ranije „na kronična stanja”] (IMACC, engl. The Integrative Model of Adjustment to Continuous Challenges [ranije “to Chronic Conditions”]) teorijski je model biopsihosocijalnog procesa prilagodbe, kako ga doživljava sama osoba. IMACC je razvijen kroz istraživanje dijabetesa tipa 2, a kasnije je potvrđena njegova primjenjivost i kod epilepsije koja se javlja u odrasloj dobi. Suradničko korištenje IMACC-a može omogućiti izravan uvid u proces prilagodbe osobe, kako je opisano u nastavku.
Prilagodba je normalan i cjeloživotan proces; kada se život mijenja, mi se mijenjamo s njim. Međutim, na negativne životne promjene često se teško prilagoditi. IMACC pretpostavlja da je, kako bi svakodnevni život funkcionirao što je bolje moguće, ponekad potrebno promijeniti misli i ponašanja koja u novonastalim okolnostima više nisu korisna. Takve promjene nazivaju se zadacima prilagodbe. Njihovo uspješno rješavanje dovodi do bolje prilagodbe, funkcionalnijeg svakodnevnog života i pozitivnih promjena identiteta. Poteškoće u prilagodbi mogu nastati zbog prepreka koje stoje na putu promjene, koje mogu usporiti proces prilagodbe te s vremenom mogu dovesti do loše prilagodbe, pogoršanja mentalnog i tjelesnog zdravlja te negativnih promjena identiteta.
Kako je IMACC strukturiran
IMACC se sastoji od triju međusobno povezanih razina:
Razina 1: Osobnost i životne promjene odnosi se na prethodnu osobnost, uvjerenja i ponašanja. Naglasak je na aspektima koji mogu utjecati na proces prilagodbe, bilo kao prepreke tom procesu ili kao snage koje mogu podržati prilagodbu. Osim toga, determinirajuća iskustva koja se javljaju povezano s negativnim životnim događajima koji uzrokuju potrebu za prilagodbom, također mogu utjecati na proces prilagodbe, i negativno (npr. neželjeni događaji u zdravstvenoj skrbi) i pozitivno (npr. podrška).
Razina 2: Kontinuirani ciklus prilagodbe sastoji se od pet područja koja uključuju zadatke prilagodbe. Suočena s dugotrajnim zdravstvenim stanjem ili invaliditetom, osoba započinje fazom procjene situacije (engl. Taking Stock). Osobe obrađuju početne emocionalne reakcije poput šoka ili ljutnje dok promišljaju o tome što je potrebno promijeniti kako bi život ponovno mogao funkcionirati. To uključuje razvijanje motivacije za prilagodbu.
Nakon toga osoba prelazi u fazu učenja (engl. Learning), tijekom koje stječe znanja o svojem stanju i dostupnim opcijama, te razvija vještine samoupravljanja i suočavanja s izazovima. Taj proces obično uključuje razvoj novih stavova prema životu i drugim ljudima. Važnu ulogu imaju i njihova okolina (engl. Surroundings). Obitelj, radno okruženje, zdravstveni djelatnici i šire društveno okruženje utječu na prilagodbu, kao i način na koji osoba doživljava svoju okolinu i vlastite životne uloge.
Kako proces prilagodbe napreduje, osoba treba proći kroz fazu otpuštanja (engl. Letting Go), odnosno proraditi gubitke povezane s prijašnjim funkcioniranjem ili budućim snovima i planovima koji više nisu ostvarivi. Stavove ili ponašanja, koja više nisu djelotvorna u novoj situaciji, može biti potrebno napustiti. S vremenom osoba za svaku pojedinu promjenu može dosegnuti fazu prihvaćanja i integracije (engl. Accept and Integrate) novog načina života, integrirajući i održavajući nove stavove i ponašanja u svom svakodnevnom životu.
Važno je naglasiti da za svako pitanje koje zahtijeva promjenu osoba prolazi kroz kontinuirani ciklus prilagodbe (engl. Ongoing adjustment cycle), što znači da nekoliko područja može biti aktivno u isto vrijeme.
Razina 3: Ciklus održavanja (engl. Maintenance cycle) prikazuje što se događa u zahtjevnim trenucima. Riječ je o klasičnom kognitivno-bihevioralnom ciklusu održavanja, uz jednu razliku: spoznaje (kognicije) su karakterizirane sukobom između faze procjene situacije (engl. Taking Stock) ili učenja (engl. Learning) (ovisno o tome u kojoj je fazi procesa prilagodbe osoba zastala), te faza otpuštanja (engl. Letting Go) i okoline (engl. Surroundings). Za ilustraciju može poslužiti (stereo)tipičan primjer žene, koja teško uči staviti veći fokus na brigu o sebi jer ne može otpustiti svoju ulogu osobe koja kuha i čisti zbog straha da će biti „loša majka” ili „loša supruga”. Očuvanje bliskih odnosa (socijalna okolina) doživljava važnijim od brige o sebi (temeljni stav).
Praktične preporuke
Odredite smislen cilj: Podržite osobu u promišljanju o tome koje bi promjene u njezinom svakodnevnom životu mogle napraviti pozitivnu razliku (primjerice, promjena zdravstvenih ponašanja). Razgovarajte o tome kako tu promjenu može uključiti u svoju dnevnu rutinu. Što su detalji konkretniji (vrijeme, mjesto i slično), lakše je započeti. Pitajte osobu što bi za nju značilo provesti tu promjenu – i što bi moglo značiti ako je NE provede. Smisleni ciljevi pridonose motivaciji.
Radite na preprekama: Razmotrite pokušaje provedbe promjene i normalizirajte sve moguće poteškoće. Raspravite o nedavnom pokušaju promjene i obratite pozornost na temeljne vrijednosti i stavove (primjerice: „Moram pomoći drugima prije nego sebi” ili „Moram završiti zadatak prije odmaranja”).
Razmotrite ulogu drugih ljudi: Pitajte osobu kakav bi, prema njezinu mišljenju, učinak promjena mogla imati na bliske odnose. Primjerice, ako potreba za poboljšanjem brige o sebi znači da će manje činiti za druge, kakve misli da bi mogle biti posljedice? Što bi to značilo za njezin identitet (npr. promjenu životnih uloga)? Što misli da bi drugi mogli pomisliti, reći ili učiniti?
Podržite pregovaranje o promjenama: O čemu bi osoba trebala razgovarati s drugima? Možda će trebati pitati druge što određena promjena znači za njih (umjesto da se oslanja na vlastite pretpostavke). Možda će biti potrebno pregovarati o prilagodbama svakodnevnih rutina ili unaprijediti vještine komuniciranja vlastitih potreba (primjerice kod promjenjivih razina boli – što drugi mogu očekivati da će osoba toga dana biti sposobna učiniti).
Unaprijedite osnovnu svjesnost o tijelu: Podržite osobu u učenju razumijevanja tjelesnih simptoma i osjeta, njihova značenja te načina na koji ih može koristiti kao smjernice za brigu o sebi. Pomozite joj u suočavanju sa stresom koji prati promjenu ponašanja te s utjecajem tih promjena na bliske odnose.
Prijevod: Ivana Ivančić, Vivien Gudlin
