Autorica: Amanda L. Rebar, University of South Carolina, SAD
Tjelesna se aktivnost sve češće preporučuje kao dio skrbi za mentalno zdravlje – i to s dobrim razlogom. Dokazi su uvjerljivi: redovita tjelesna aktivnost može smanjiti simptome depresije i anksioznosti, poboljšati dobrobit te nadopuniti psihološke i farmakološke oblike liječenja.
Međutim, u središtu promicanja tjelesne aktivnosti radi očuvanja mentalnog zdravlja nalazi se jedno praktično pitanje: kako podržati ljude u tome da budu tjelesno aktivni kada narušeno mentalno zdravlje može oslabiti motivaciju i kapacitet potrebne za to?
Kada simptomi postanu prepreke tjelesnoj aktivnosti
Sve više istraživanja pokazuje da simptomi narušenog mentalnog zdravlja nisu samo prepreka tjelesnoj aktivnosti; oni su važan dio samog procesa, oblikujući motivaciju i sposobnost ljudi da budu tjelesno aktivni.
Kod osobe koja doživljava depresiju, anksioznost ili visoke razine stresa, sami simptomi mogu postati važni čimbenici koji određuju ponašanje povezano s tjelesnom aktivnošću. Depresija može iscrpiti energiju, učiniti svakodnevne zadatke zahtjevnijima i smanjiti zadovoljstvo koje osoba dobiva iz aktivnosti koje je nekoć cijenila. Anksioznost može učiniti društvene situacije, nepoznata okruženja ili čak tjelesne osjete povezane s vježbanjem neugodnima ili prijetećima. Stres može suziti pažnju na neposredne zahtjeve, ostavljajući malo mentalnog prostora za dugoročne ciljeve povezane sa zdravljem.
Podupiranje tjelesne aktivnosti kroz promjenu simptoma
Na taj način simptomi narušenog mentalnog zdravlja mogu utjecati ne samo na to kako se ljudi osjećaju nego i na to jesu li sposobni uključiti se u ponašanja koja mogu podržati njihovo mentalno zdravlje. Prepoznavanje te činjenice pomiče fokus od jednostavnog propisivanja tjelesne aktivnosti prema pružanju podrške za uključivanje u nju.
Kako, dakle, stručnjaci mogu pomoći ljudima da ostanu povezani s tjelesnom aktivnošću kada simptomi otežavaju sudjelovanje?
Korisno je za početak prepoznati da mentalno zdravlje rijetko ostaje nepromijenjeno. Simptomi se mijenjaju s vremenom, a s njima će se mijenjati i sposobnost osobe da se uključi u tjelesnu aktivnost. Netko tko je aktivan i angažiran jedan tjedan može istu aktivnost doživljavati kao mnogo težu sljedeći tjedan. Takve promjene često odražavaju promjene simptoma i životnih okolnosti, a ne nedostatak predanosti.
Promatrati zastoje kao informacije, a ne kao neuspjeh
Ovakva perspektiva potiče stručnjake da se odmaknu od promatranja prekida tjelesne aktivnosti kao neuspjeha. Kada se tjelesna aktivnost ne odvija prema planu, to pruža informacije. Umjesto pitanja zašto se netko nije uspio pridržavati plana, možda je korisnije pitati što mu je stalo na put. Je li cilj bio nerealan s obzirom na njegove simptome tog tjedna? Je li umor učinio aktivnost prezahtjevnom? Jesu li druge obveze imale prednost? Ili je sama aktivnost jednostavno bila neugodna ili preplavljujuća? Razumijevanje tih prepreka može pomoći stručnjacima i pacijentima da prilagode buduće planove, umjesto da ih u potpunosti napuste.
Smanjiti oslanjanje na motivaciju i samokontrolu
Druga važna implikacija je da se podrška ne bi trebala u potpunosti oslanjati na motivaciju. Motivacija prirodno raste i pada, osobito tijekom razdoblja narušenog mentalnog zdravlja. Stručnjaci mogu pomoći u stvaranju uvjeta koji olakšavaju započinjanje i održavanje tjelesne aktivnosti.
Prilagođavanje ciljeva tjelesne aktivnosti promjenjivim potrebama
Fleksibilni ciljevi, jasni planovi djelovanja, podržavajuće okruženje i dosljedne rutine mogu smanjiti oslanjanje na trenutačnu motivaciju. Primjerice, ciljevi bi trebali biti dovoljno fleksibilni kako bi se mogli prilagoditi promjenama simptoma, dok planovi djelovanja mogu pomoći u povezivanju tjelesne aktivnosti s konkretnim poticajima i prilikama u svakodnevnom životu.
Važno je naglasiti da to ne znači snižavanje očekivanja. To znači prepoznati da je napredak rijetko linearan. Tijekom težih razdoblja uspjeh može značiti održavanje rutine, kratku šetnju ili pronalaženje izvedivog načina da osoba ostane povezana s kretanjem. Tijekom razdoblja kada su simptomi manje izraženi, ciljevi se mogu proširiti, a razina tjelesne aktivnosti povećati.
Zašto je uživanje važno
Konačno, uživanju bi trebalo posvetiti veću pozornost u promicanju tjelesne aktivnosti. Noviji dokazi upućuju na to da je tjelesna aktivnost u slobodno vrijeme snažnije povezana s mentalnim zdravljem nego aktivnost koja se odvija u drugim područjima života, što naglašava važnost konteksta. Aktivnosti koje su doživljavaju ugodnima, smislenima i samostalno odabranima mogu se lakše održavati te mogu imati veće koristi za mentalno zdravlje od aktivnosti koje se provode isključivo zato što se smatraju korisnima. Stoga bi pružanje podrške osobama u pronalaženju oblika kretanja koje doista cijene moglo biti jednako važno kao i pomaganje u ostvarivanju određenog cilja tjelesne aktivnosti.
Pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije
Zajedno gledano, ovi principi odražavaju ono što znači pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije. To ne znači snižavati očekivanja ili odustajati od ciljeva, nego prilagoditi podršku promjenama simptoma, okolnosti i dostupnih prilika.
Tjelesna aktivnost može biti snažan alat za podršku mentalnom zdravlju. No njezino preporučivanje samo je početak. Pravi izazov (i prilika) za stručnjake je pomoći ljudima da ostanu povezani s tjelesnom aktivnošću kada simptomi otežavaju sudjelovanje. Pristupiti ljudima polazeći od njihove trenutačne situacije, prilagođavati podršku kako se okolnosti mijenjaju te na zastoje gledati kao na prilike za učenje može biti jednako važno kao i sama preporuka tjelesne aktivnosti.
Praktične preporuke
- Očekujte promjene, a ne dosljednost.
Simptomi narušenog mentalnog zdravlja, motivacija i razina energije mijenjaju se tijekom vremena. Razgovarajte o tjelesnoj aktivnosti kao o nečemu što će možda biti potrebno prilagođavati iz tjedna u tjedan, umjesto očekivanja stabilnog, linearnog napretka.
- Zastoje promatrajte kao informacije, a ne kao neuspjeh.
Kada se tjelesna aktivnost ne odvija prema planu, istražite što je tome stalo na put. Je li cilj bio nerealan s obzirom na trenutačne simptome? Jesu li postojale druge obveze, prepreke u okruženju ili poteškoće povezane s uživanjem u aktivnosti? Iskoristite te spoznaje za prilagodbu budućih planova, umjesto da ih napustite.
- Izradite planove koji ne ovise u potpunosti o motivaciji.
Pomozite ljudima da prepoznaju jednostavne rutine, poticaje i planove djelovanja koji olakšavaju započinjanje aktivnosti, osobito tijekom teških dana. Cilj nije maksimalno povećati motivaciju, nego smanjiti oslanjanje na samokontrolu.
- Prednost dajte angažmanu prije napretka.
Tijekom razdoblja narušenijeg mentalnog zdravlja, održavanje uključenosti u tjelesnu aktivnost može biti važnije od postizanja preporučenih ciljeva. Kratka šetnja, poznata rutina ili izvediv oblik kretanja mogu pomoći u očuvanju samopouzdanja i pružiti temelj za budući napredak.
- Uživanje postavite kao cilj tretmana.
Aktivnosti koje osoba doživljava smislenima, zadovoljavajućima ili ugodnima vjerojatnije će se dugoročno održati. Podržite ljude u pronalaženju oblika kretanja koje doista cijene, umjesto da se isključivo usredotočujete na ono što se u teoriji čini optimalnim.
Prevele: Ivana Ivančić, Vivien Gudlin
