Napisala Amy O’Donnell, Sveučilište Newcastle, UK

Razine konzumacije alkohola nedavno su opale u nekim dijelovima Europe, posebno među mladima. Međutim, prekomjerna konzumacija alkohola je i dalje glavni rizični čimbenik lošeg zdravlja i prerane smrti. Pružanje jednostavnih kratkih savjeta onima koji su prepoznati kao česti konzumenti alkohola može pomoći u smanjenju količine alkohola koje konzumiraju, posebno ako je pružaju primarni zdravstveni radnici, poput liječnika opće prakse ili medicinskih sestara. Kratki savjet o alkoholu podrazumijeva kratki, strukturirani razgovor zasnovan na znanstvenim dokazima koji ima za cilj motivirati i podržati pacijenta da razmotri mogućnost smanjenja konzumacije alkohola kako bi smanjio rizik od njegove štete. Još uvijek nismo u potpunosti identificirali ključne komponente tih razgovora, ali čini se da su pružanje personaliziranih povratnih informacija o pacijentovoj konzumaciji alkohola te poticanje na samokontrolu u pijenju osobito učinkoviti.

Međutim, uključivanje tretmana i intervencija temeljenih na znanstvenim dokazima u rutinsku zdravstvenu zaštitu spor je i težak proces. Neke procjene sugeriraju da je u prosjeku potrebno 17 godina da se nalazi istraživanja uključe u svakodnevnu kliničku praksu. Nakon tri desetljeća istraživanja, 70+ randomiziranih kontroliranih ispitivanja te brojnih objavljenih preglednih radova, kratki savjeti o alkoholu i dalje se rutinski ne dijele u svjetskim sustavima primarne zdravstvene zaštite. Da bismo razumjeli zašto kratki savjeti o alkoholu nisu u potpunosti integrirani u primarnu zdravstvenu zaštitu, moramo razmotriti velik broj različitih perspektiva o tom problemu, uključujući stavove onih koji pružaju zdravstvenu zaštitu (kliničari) i onih koji je koriste (pacijenti).

Stoga se pitamo, što nam ljudi koji su uključeni u pružanje i primanje kratkih savjeta o alkoholu u primarnoj zdravstvenoj zaštiti govore o izazovima s kojima se suočavaju?

Neka uobičajena pitanja koja postavljaju liječnici opće prakse i medicinske sestre tiču se nedostatka vremena, obuke i financijskih sredstava za pružanje savjeta o alkoholu svojim pacijentima. Međutim, dodatno plaćanje liječnicima opće prakse za rad vezan uz alkohol nije nužno učinkovita strategija. Jedno nedavno istraživanje otkrilo je da uvođenje financijskih poticaja za savjete o alkoholu u engleskoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti gotovo pa da i nije utjecalo na učestalost savjetovanja. Druga istraživanja sugeriraju da bi stavovi i uvjerenja kliničara o relevantnosti, osjetljivosti i ukupnoj vrijednosti rasprave o alkoholu u rutinskim konzultacijama s pacijentima mogli imati veliki utjecaj na njihovu praksu. Primjerice, neki liječnici opće prakse sumnjaju da će njihovi pacijenti biti otvoreni za savjete o promjeni konzumacije alkohola, posebno vrlo teški alkoholičari. Dijelom je to zbog nedostatka povjerenja u učinkovitost psiholoških terapija za prekomjernu konzumaciju alkohola, ali i zbog toga što su liječnici opće prakse zabrinuti da bi mogli uvrijediti pacijente time što uopće započinju temu konzumacije alkohola.

Manji broj istraživanja ispitivalo je perspektive pacijenata o ovim pitanjima. Istraživanja izvještavaju kako većina ljudi smatra kako je prihvatljivo da liječnici opće prakse i medicinske sestre pitaju o konzumaciji alkohola te da smatraju takve savjete o stilu života vrijednim dijelom zdravstvene zaštite, posebno onima s kroničnim zdravstvenim problemima ili problemima s alkoholom. Međutim, pacijenti, baš kao i neki liječnici, manje su uvjereni da bi česti konzumenti alkohola bili otvoreni za razgovor o svojem opijanju s kliničarima, barem ne na iskren način. Ipak, veći je izazov taj što mnogi pacijenti pokazuju ograničenu svijest o vlastitoj konzumaciji alkohola. To je dijelom i zbog toga što je računanje koliko je zapravo alkohola u čaši vina ili gina i tonika prilično teško, a lako možemo izgubiti trag kad točimo pića kod kuće bez standardiziranih mjera.

Ali to je i zato što mnogo nas na konzumaciju alkohola ne gleda kroz prizmu toga da povećava rizik od određenih zdravstvenih stanja i bolesti (tj. na način na koji kliničari, liječnici javnog zdravstva ili epidemiolozi sagledaju alkohol), već kao središnji element zabave, užitka i slavlja. To znači da neki pacijenti možda nerado prepoznaju da previše piju i / ili nerado razmatraju zašto njihov zdravstveni radnik traži da s time smanje. S tim je u vezi i činjenica da nam pacijenti govore kako već provode niz strategija za ograničavanje pijenja alkohola, ali ih temelje na „životnim lekcijama” naučenim od vlastitih obitelji, prijatelja i društvenih krugova. Odnosno, neki pacijenti vide ograničenu korist u savjetima koje bi im liječnici opće prakse ili medicinske sestre mogli ponuditi u vezi s pićem, a koji iz njihove perspektive mogu izgledati nepovezano sa stvarnim životom.

Kako možemo iskoristiti sve ove perspektive, razmatranja i iskustva kako bi poboljšali davanje kratkih savjeta o alkoholu u primarnoj zdravstvenoj zaštiti?

• Prvo, budite sigurni da je u redu pitati o konzumaciji alkohola. Malo je dokaza da će se pacijenti uvrijediti ako ih pitate o njihovim navikama pijenja.
• Svakako postavljajte pitanja o tome kako pacijenti zapravo piju, a ne samo koliko. To će povećati težinu i smislenost bilo kojeg savjeta koji date time što ćete prepoznati društvene i kulturne vrijednosti koje oblikuju pacijentovu konzumaciju alkohola.
• Nadalje, na temelju onoga što vam pacijenti govore o situacijama u kojima će najvjerojatnije puno piti, pomozite im da razviju preventivne strategije specifično usmjerene na te kritične i rizične trenutke. Kada god je moguće, temeljite ove strategije na onim taktikama koje mnogi pacijenti već vide kao izvedive i učinkovite. Na primjer, ograničavanjem pijenja u određenim okruženjima, kao što je kod kuće, ili u određenim društvenim krugovima, poput onih koji uključuju djecu.
• Konačno, s obzirom na to da je kliničko vrijeme uvijek ograničeno, usredotočite se na davanje kratkih savjeta o alkoholu pacijentima koji imaju zdravstvena stanja koja su povezana s čestom konzumacijom alkohola, poput visokog krvnog tlaka, mentalnih poremećaja ili želučanih problema. To će pomoći usmjeriti korištenje dragocjenih resursa, a može biti i prihvatljivije i ljubaznije za same pacijente.

[Preveo Borna Šimić]