Prestani biti noj! Prednosti pomaganja ljudima u praćenju vlastitog napretka

Kako napredujete sa vlastitim ciljem da smanjite unos šećera koji inače konzumirate i izgubite 10 kilograma? Velike su šanse da uistinu ne znate- ili čak ne želite znati. U situacijama kao što je ova, ljudi imaju tendenciju ponašati se poput nojeva i zatrpati svoju glavu pod pijesak, namjerno izbjegavajući i odbijajući informacije koje bi im pomogle da nadziru napredak svog cilja. Istraživanje o ovom  „problemu s nojem” sugerira da ljudi često ne prate svoj napredak (npr. provjeravaju kilograme koračajući na vagu, čitaju ambalažu hrane koju kupuju) dijelom jer se time mogu osjećati loše prema sebi- npr. shvaćaju  da teže više nego su se nadali te da i dalje konzumiraju previše šećera. Međutim, teorija i dokazi upućuju na to da praćenje vlastitog napretka pomaže ljudima da uvide razlike između trenutnog i željenog stanja koja zahtijevaju djelovanje. Ono što se ovim nastoji implicirati jest da izbjegavanje praćenja otežava prepoznavanje potrebe za djelovanjem i pronalaskom najadekvatnijeg načina za istim. Stoga, problem sa nojem predstavlja priliku zdravstvenim djelatnicima (a i ostalima) da pomognu ljudima nadzirati vlastiti napredak i izvući korist iz toga. U tom slučaju, pak, nije iznenađujuće što smo pronašli kvalitetne dokaze da poticanje ljudi da prate vlastiti napredak pomaže ljudima u postizanju ciljeva u različitim domenama. 

 Praćenje uključuje uvid u trenutnu situaciju (npr. koliko je šećera konzumirano taj dan, kada i gdje) i uspoređivanje s nekim ciljem ili referentnom vrijednošću (npr. maksimalno 6 žličica šećera dnevno). Navedeno se može učiniti u dnevniku ili jednostavno na komadu papira, ali sada su na raspolaganju i digitalni alati koji mogu pomoći ljudima da prate vlastiti napredak- doista, ljudi čak počinju razgovarati o pokretu koji se naziva „kvantificirano ja“. Primjerice, naši mobilni uređaji automatski bilježe koliko smo koraka napravili, satovi nam pokazuju koliko smo dugo i koliko dobro spavali, a ljudi pomoću aplikacija imaju mogućnost skeniranja barkodova na ambalaži hrane kako bi saznali njena prehrambena svojstva. Mnogi od ovih uređaja nas traže da postavimo cilj i zatim da uspoređujemo vlastiti napredak sukladno tom clju.

Upotreba ovih alata za praćenje vlastitog napretka može pomoći ljudima da identificiraju kada i kako je optimalno poduzeti neke korake za djelovanje. Primjerice, skeniranje barkodova na ambalaži hrane moglo bi pomoći osobi koja pokušava smanjiti potrošnju šećera da sazna kolika je količina šećera u čaši soka od naranče ili zdjeli kukuruznih pahuljica te im pomoći da dokuče (ili prijeđu na) alternativu manjeg unosa šećera. Praćenje može, stoga, biti osnova intervencija namijenjenih pomaganju ljudima u postizanju niza zdravstvenih ciljeva. Nadalje, postoje dokazi da je praćenje još učinkovitije ukoliko se kombinira s tehnikama koje pomažu ljudima da postave odgovarajuće ciljeve sukladno kojima će pratiti napredak i poduzeti akciju ako i kad su nadzorom utvrdili da je potrebno (npr. ako- planiranje). 

S obzirom na to da ljudi mogu biti defenzivni u odnosu na informacije koje dobivaju (npr. sugeriraju da informacije ne odražavaju njihovo tipično ponašanje ili da je uređaj za praćenje sigurno netočan), psihološke tehnike poput samopotvrđivanja (poticanje ljudi na afirmaciju svojih vrijednih aspekata) mogu također pomoći ljudima da precizno ocijene informacije i njihove implikacije.

Praktične preporuke:

Praćenje napretka često uključuje identifikaciju metode za praćenje ponašanja i/ili ishoda (npr. aplikacija ili dnevnik) i obvezivanje na upotrebu konkretne metode. Međutim, kako je prethodno opisano, ljudi često zatrpavaju glave u pijesak i ne prate vlastiti napredak. Stoga ćete možda moći:

• Pomoći ljudima da utvrde što trebaju pratiti. Na primjer, ako pokušavaju izgubiti kilograme, razmislite je li najbolje nadzirati ponašanja poput fizičke aktivnosti ili unosa prehrane: ishodi poput težine ili opsega struka: ili kombinacija tog dvoje? Naše istraživanje sugerira da ljude treba poticati na praćenje onoga što se najviše želi promijeniti: bilo da su to ishodi, ponašanja ili oboje.
• Pomoći ljudima da objektivno refletkiraju informacije dobivene praćenjem. Dokazi sugeriraju da strategije samopotvrđivanja mogu spriječiti ljude da postanu defenzivni u vezi s informacijama koje dobivaju. Ako sumnjate da bi pojedinac mogao defenzivno  reagirati na vlastito nadzirano ponašanje ili ishode, tada ih ohrabrivanje da afirmiraju vrijedne aspekte sebe (npr. da su dobra i obzirna osoba) prije praćenja napretka im može pomoći da prihvate informacije.
• Podržite ljude u uvođenju promjena za koje bi moglo biti potrebno praćenje. Prepoznavanje potrebe za djelovanjem i motiviranje za to samo su prvi koraci u postizanju promjene. Budući da će ljudima možda trebati pomoć kako bi svoje dobre namjere proveli u djelo, potaknite ih da formiraju planove koji određuju kada, gdje i kako će djelovati. Na primjer, netko tko prepozna da jede previše šećera, mogao bi oblikovati plan “Ako doručkujem, tada ću imati zobenu kašu, a ne pahuljice”.

Autor prijevoda:

Maša Atlaga